Priče/Stories

Esmeralda u praonici rublja

Biti single u New Yorku je, najblaže rečeno, zanimljivo. Namjerno ne upotrebljavam riječ samac jer mi automatski daje prizvuk očaja dok u glavi odzvanja ona bakina stara: “ A, valjda ćeš se i ti jednog dana oženiti“. Istodobno brišem prizvuk Sevkinim kontroverznim stihom …neka bude volja tvoja, da ne budem stara cura, bez avantura, aleluja. Samački ulog podižem i onom legendarnom ja još uvijek kao momak živim. Na ovo posljednje uvijek se slatko nasmijem jer mi se ubrzo pred očima stvori slika pijanih mladića na svadbama koji s bocom piva stoje zagrljeni pred sviračima i režu vene na ovaj bezvremenski hit. Dakle, biti sam, single ili neženja, kako vam milo, ima svojih prednosti. Prije svega – sloboda. Ne ovisiš ni o kome, kreiraš svoj život sam, raspored, tempo življenja (iako ovo potonje katkada to za tebe čini grad koji te svojim hirovitim temperamentom i promjenama raspoloženja uspije iznervirati, izluditi, a katkada i izbezumiti).

U svojim kasnim dvadesetima (radije upotrebljavam taj termin jer je ovo moja posljednja godina u dvadesetima) nastojim živjeti punim plućima uz, tu i tamo, pokušaje zabave i opuštanja jer (nažalost) moj mentalni sklop i očita balkanska narav, ali i usađene Katičine vrijednosti, često puta zabavu, a samim time i sebe, stavljaju na posljednje mjesto. Neovisnost, tj. formalna i stvarna samostalnost koju sam stekao preletjevši Atlantik je fenomenalna, no isto tako i brutalna. Svaka odluka je isključivo na samome tebi, a pad bez sigurnosne mreže može biti bolan. U isto vrijeme bolno može biti kreiranje rasporeda i izvršavanje svakodnevnih obaveza, posebno na početku tjedna. Naravno da ne pokušavam staviti ponedjeljak u isti koš s nedjeljom, ali svi znamo kako ponedjeljak isto ima svoje ”čari”. Osim što je prvi radni dan novoga tjedna, kada se teško izmigoljiti iz postelje i krenuti na posao, u mom malom kućanstvu predstavlja dan za nabavku namirnica i pranje rublja. Shopping je, neovisno o kojoj je vrsti riječ, uvijek zanimljiv, dok je pranje rublja prava gnjavaža. Prije svega nije tako idilično kao u filmovima i televizijskim serijama, odnosno s odmakom od 7 mjeseci, manje je zanimljivo nego na početku života u New Yorku. Sjećam se prve posjete praonici rublja. Kao Rachel iz televizijske uspješnice ”Prijatelji”, sve ti je zanimljivo i novo. S veseljem ubacuješ kovanice u perilicu, slušaš glazbu na mobitelu, guraš kolica s odjećom. Nakon nekoliko mjeseci uhvatiš se Katičinih riječi: „Uh, oprala sam dvije mašine veša. Jednu objesila, drugu osušila…“ Iako do sada nisam u potpunosti razumio ovu, toliko puta, prožvakanu izjavu naših  dragih kućanica i domaćica, danas uočavam potpuno drugu dimenziju, unatoč tome što ne pripadam onima koji ručno peru veš na obalama rijeke Babilon. Daj sortiraj, odvoji tamno, svijetlo, radno, fino, crno, bijelo i tako u nedogled. Naposljetku,  kad sve razvrstaš, izgubiš volju za životom. Kada svemu navedenom dodam još nesnosnu njujoršku vrućinu i sparinu u meksičkoj praonici rublja, ona ”jedna nedjelja” koja bi me znala mučiti postaje melem.

Pišući ove retke u vešeraju moje živopisne četvrti, još uvijek je bilo 35 Celzijevih stupnjeva u zraku koji je posljednjih dana posebno težak. Kada izađeš na ulicu, imaš osjećaj da ti je duša napustila tijelo pod naletom vala vrućine, vrlo vjerojatno zbog silnog asfalta koji nas okružuje. Preživljavanje ljeta u New Yorku bez klime –  sezonske ljubavnice – je nezamislivo. Živog li čuda, moja je praonica rublja odlučila biti ekološki osviještena i hladiti se isključivo i samo na ventilator, ali su zato čak tri televizora bila tu kako bi nam ubili vrijeme dok iščekujemo završetak programa pranja ili možda odagnala misli od činjenice da ne možeš disati od kombinacije vrućine i mirisa deterdženta i omekšivača (iako obožavam taj miris, ali ne u vrućim danima). Za to vrijeme ,pak, na televizijskom programu reprize najpopularnijih meksičkih uradaka.  Jedina osoba koja bi uživala u ovom devetom krugu pakla je moja draga prijateljica Ivana. Uz to što nije alergična na vrućine, vjerujem kako bi ponedjeljak za nju bio posebno emotivan kada bi se ponovno susrela s Esmeraldom ili Otimačicom ili, ne daj Bože, Gaviotom. I tako, dok sam se ja doslovce topio, u trenucima moje toplotne agonije, dok je perilica centrifugirala, pogled mi je od dosade (jer sam zaboravio sa sobom ponijeti pokoji modni časopis) švrljao naokolo. Uvijek mi je zanimljivo promatrati ljude iz prikrajka. Svatko vodi svoju politiku i svoj život i uopće ga nije briga što se nalazi na javnom mjestu.

Nekoliko koraka od mene sjedio je, pa rekao bih, pomalo neobičan par afro Amerikanaca. Živopisna je djevojka bila odjevena u pripijenu haljinu s otiskom voća i povrća koja je grlila ili stezala (ne znam koji je termin točniji) svaku oblinu njezina tijela. Voće i povrće je poprimilo sasvim novu dimenziju, podsjećajući pomalo na genetski modificirane primjerke. Na glavi joj sjajna perika načinjena od umjetnih vlasi, a na nogama vrtoglava potpetica. Mislim, prikladno odjevena za pranje rublja. Možda joj je sva odjeća bila uprljana pa joj je ovaj nesretni komad jedino što je preostalo. Moju je pažnju  privukao razgovor te djevojke s mladićem hlača spuštenih do ispod stražnjice. Jadna djevojka je, za razliku od mladića, pokušavala skriti svoje ženske dijelove navlačeći bezuspješno haljinu (po mojoj procjeni) tri broja manju. Rasprava je bila sve, samo ne suptilna i s mjerom, s obzirom da se nalaze na javnom mjestu. No kulturi u mom kraju nema mjesta, a o eleganciji da i ne govorimo (spram ove djevojke Julia Robert u prvoj sceni filma ”Zgodna žena” izgleda djevičanski). Vidno uzrujana djevojka je gestikulirala i objašnjavala tipu kako je ovo posljednji puta da prelazi preko činjenice da je spavao sa Chantal. Dva puta je prešla preko toga, ali ovo je kap koja je prelila čašu. Mislim , o draga moja, tvoja je čaša kao kotluša. Odrješito mu je poručila kako može spakirati svoje stvari i napustiti stan, a djecu više nema pravo vidjeti. Tip je stajao skamenjen. Bez teksta. Pomislim, sigurno ga je šokirala njezina odluka, no nakon nekoliko sekundi shvatim kako je razlog njegove skamenjenosti travnate prirode, odnosno ljekovito bilje koje se može pronaći na svakom koraku moje četvrti. Otupjeli pogledi i lagana opuštenost su must have u harlemskom kraju, a lik iz ove trash verzije Romea i Julije je definitivno bio u trendu, kada je riječ o opuštenosti.  Kako je on sve više bio cool, tako je ona sve više vikala, i sve više gubila kontrolu nad pretijesnom haljinom koja je otkrivala više nego što smo htjeli vidjeti. Kako je frekvencija njezinog glasa bila sve viša, tako su se njezine gestikulacije dodatno pojačavale. U tren oka je, kao crna pantera s lošom perikom, bila  na strmoglavim potpeticama. Od bijesa je jedva zadržavala ravnotežu. Predosjećao sam kako će ova rasprava, odnosno njezin monolog imati pravu završnicu kao u meksičkim sapunicama. Poželio sam imati kokice uz sebe. Znam, znam, znam, ne treba se naslađivati tuđoj muci, ali ako vam kažem kako se ispostavilo da je spomenuta Chantal najbolja prijateljica glavne glumice u mojoj verziji večerašnje sapunice, onda sigurno razumijete moju dozu humora i ironije, jer obračuni ovakvog tipa kazalište je na otvorenom gotovo svakog vikenda. Dotična očito nije imala vremena, kako je istaknula u nekoliko navrata, dealing with this shit. Otrčala je u suzama ostavivši rublje, dok je tip sa spuštenim hlačama i dalje stajao ošamućen, odnosno skamenjen piljeći u jednu točku bez ikakve reakcije, otprilike kao tele u šarena vrata, rekli bi naši stari.  Odjednom se u našem malom vešeraju mogao čuti samo ritmični zvuk perilica. Ponovno pogledom prijeđem cjelokupni prostor osjećajući istovremeno kako se znoj slijeva niz noge. Odvratno. Spazim moju dragu Meksikanku, vešerajku Consuelo, malu okruglastu ženicu koja mi je gotovo promaknula sakrivši se iza hrpe ručnika koje je vrijedno slagala. Na svom tečnom španjolskom upitam je što kaže na ovu sapunicu. Ona pak dobaci kako se u ovih pet godina harlemskog života nagledala koječega i da je ovo još ništa. Znala je tu pasti još i pokoja pljuska, nadoda, i veli: „No te preokupes  chikito, sutra će ponovno biti zajedno. To ti je kao u sapunicama. On joj kupi cvijeće i ona mu oprosti, a Chantal čeka novi susret. Ovo ti je harlemska sapunica.“ Namigne mi, nastavi slagati ručnike na hrpu i dobaci usput:“ Nemoj ići doma još, pričekaj tu dok se odjeća osuši, sad će Esmeralda! Trebala bi večeras progledati, a i tko zna što će biti s Jose Armandom i s njom? Živo me zanima,“ s ushićenjem nadoda Consuelo, ostavi ručnike, zgrabi sklopivu stolicu, namjesti je ispred televizora i zavali se, uzme lepezu i usredotoči se na već dobro poznatu špicu serije o slijepoj djevojci kraj vodopada. Još mi jednom dobaci da dođem. Nasmiješim se, ubacim odjeću u sušilicu i sjednem kraj Consuelo kako bih utvrdio gradivo ovog vrućeg ponedjeljka – Esmeralda je napokon pogledala!

 

Add Comment

Click here to post a comment