Priče/Stories

Egoistična previranja

Ovu priča nastala je prije otprilike godinu dana. 

Posvećujem je svima onima koji dvoje. Ne dvoji, skoči i jednostavno kreni. 

Sve ostalo će doći na svoje.

 

Ovih dana vremenske prilike u New Yorku su, najblaže rečeno, promjenjive. Zapravo kada bolje razmislim njujorško vrijeme je poprilično hirovito. Ići ću toliko daleko i usporediti ga s hirovitom tinejdžerom koji se otima kontroli uz popratno pubertetsko ponašanje te neprestane promjene raspoloženja. Svi smo jednom prošli tu fazu života, roditelji su nas bezuvjetno voljeli iako su nam u datim trenucima bili neprijatelj broj jedan. Hiroviti New York i ja katkada znamo zagaziti u takvu vrstu odnosa, a vremenske neprilike zasigurno su jedan od razloga.

Danas je jedan od takvih dana. Scena već viđena, ali razdražljivost koju pobuđuje u meni je nevjerojatna. Metoeoropat u meni nikada ne miruje. Sunce, potom kiša, a stalni suputnik vjetar. Horde ljudi užurbano se kreću ulicama dok kišobrani plešu svoj ljetni ples. Parada šarenila i oblika. Sve to promatram pomalo zaštićen od svega. Ogromni prozor na novom radnom mjestu (Le Pain Quotidion/Kruh svagdašnji) dijeli me od nepregledne, hirovite, kišobranske džungle. Iza stakla, pak, neka sasvim druga džungla. Le Pain Quotidian moje je novo radno mjesto nakon hostesiranja u high in restoranu BLT Prime (istom onom kojeg je pohodila predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović). Funkcija, dodali bi neki, i ne baš glamurozna – server iliti po naški konobar. Nakon televizijskog angažmana, mikrofon sam objesio o klin i zamijenio ga pladnjem. Umjesto najave sada recitiram meni, što zapravo i nije neka razlika. Ispravak. Razlika je zapravo velika. Prije svega ovaj show emitiram svakoga dana uživo, doduše bez kamera. Broj gostiju gotovo nikada ne znam. To vam otprilike izgleda kao kada radite prvu emisiju za Vinkovačke jeseni. Preznojavate se i iščekujete trojstvo zaduženo za promociju ove kulturne manifestacije, najbolje znano kao Karlić/Galić/Đuroković. Nikada ne znate koliko će umjetničkih društava doći i kada, tako da je neizvjesnost gotovo uvijek bila na vrhuncu. No, vratimo se mojoj trenutnoj okupaciji. Ukratko svakoga dana iščekivali bi me novi izazovi, novi gosti, bolje rečeno „likovi“. Rad u restoranu doista je show kojemu nikada kraja. Ponovno se vraćaš na bis, a potom sve ispočetka. Zanimljivo je to kako sam na početku svog novog životnog puta znao kako će pladanj biti moje novo oruđe rada, kojega sam se, priznajem, užasavao zbog činjenice da nikada prije nisam konobario (svakodnevno pripravljanje kave na televiziji dragoj i nadasve najljepšoj – stanka za ironičnu ekspresiju lica – Jasenki Sopko, nikako se ne može mjeriti s ovim iskustvom). Nakon nekoliko mjeseci mogu se pohvaliti kako je ”kelnerski zanat” izbrušen, a samim time pristiglo je i novostečeno poštovanje prema svim ugostiteljima koji se svakodnevno susreću sa zahtjevnim i mušićavim gostima. Nekada sam i ja bio jedan od takvih (Nescafee  bez pjene). Za razliku od hrvatskih ugostitelja, odnosno konobara, koji dobrim dijelom preživljavaju mjesec zahvaljujući fiksnoj ”Bože pomozi” plaći, u New Yorku ugostiteljska grana je bogata plodovima, odnosno rad u ugostiteljstvu je itekako isplativ. Odlazak u restoran za Njujorčane je kao dobar dan. Za dobar dio žitelja Velike Jabuke restorani predstavljaju drugi dom, a serveri njihove obitelji. Nevjerojatno je koliko topla riječ i osmijeh, neobavezno čavrljanje mogu biti od pomoći ne samo za masnu napojnicu, već i kontakte pa možda čak i poslovnu suradnju. Isto tako nevjerojatno je koliki je osjećaj radosti kada shvatiš da je tvoj rad prepoznat ne samo u financijskom smislu već ophođenju samoga gosta. Ostavljanje pozitivnih kritika na društvenim mrežama od strane posjetitelja osim što izgrađuje ugled restorana, samim time i ”bilda” profil djelatnika te ga svrstava u A tim. Vjerujte mi Ameri od svega znaju napraviti filozofiju i unosan posao.

Promišljajući upravo o svemu navedenom, moj tijek misli, a samim time i polusatnu pauzu uz kapučino bez pjene prekinula je Carolina. Mala vrckava Njujorčanka. Sa svojih metar i pedeset uletjela je kao tasmanijska neman i prosiktala: – Danas dajem otkaz! Ne mogu više! Ovo više nema smisla. Ništa nisam zaradila. – Kosa joj se nakostriješila, a plavi, nespretno izvučeni pramenovi iz kućne radinosti još su više došli do izražaja. S razlogom je bila nezadovoljna jer nas vrijeme ovih dana doslovno ubija. Gosta niti od korova. I taman kad se pojavi sjedne u dio restorana koji je pod nadzorom drugog servera. Prokleta sreća. Unatoč tome moje nastojanje da pobjegnem od negativnih misli poremetila je Carolina. Nije bilo potrebno dugo da se svi uhvatimo u kolo crnih misli i zaplešemo crni ples. Ubrzo, kako to biva inače kada jedna stvar vodi ka drugoj,  u crnom kolu pridružili su nam se i gosti. Tjeskoba nije bila raspoložena za ples, odlučila se za čašu vina. Usput je nadodala kako se ne trebam žuriti jer će ostati nešto duže, a uskoro bi joj se trebali pridružiti i poslovni partneri: Nostalgija, naravno, Bijes i Samoća. Ljutnja će malo kasniti, no zasigurno neće propustiti današnje druženje. U tren oka crna zabava u mojoj glavi službeno je otpočela. Grašci hladnog znoja dodatno su naglasili cjelokupnu situaciju, a kamen na plućima bio je sve teži. Čemu dramatika, sigurno se pitate? Jednostavno! Koliko god misliš da si siguran u sebe, nesigurnost je uvijek tu da se spotakneš o nju i padneš. Ja još uvijek nisam siguran, okolina je za mene još uvijek velika nepoznanica. Više nema Perice koji će reći – Sinko ako nešto trebaš pomoći ćemo. – Više nema sigurnosne financijske mreže koju smo vješto krpali zajedno, ali je bar bila mreža u kojoj smo pohranjivali plodove zajedničkog rada. Jedna kuća, jedna blagajna, kako to inače biva u hrvatskim obiteljima. Sada toga više nema. Sloboda je u tvojim rukama i koliko god zna biti slatka, isto toliko je i varljiva. Jednostavno si sam i potpuno odgovoran za svaku kunu, odnosno cent i k tome se još boriš s jezičnim barijerama, balansima računa, stanarinom i svim ostalim, za mnoge, normalnim životnim svakodnevicama. Ako svemu navedenom dodamo činjenicu da je svatko od nas odgajan u duhu – Novac se teško zarađuje! Ili pak one – Pazi kako trošiš! Čuvaj novac za ne daj Bože. – Logično je da ćeš usađene pamflete nositi sa sobom neovisno o kilometrima. Stoga ne čudi činjenica da je strah od neimanja novca uvijek prisutan. Iako dolazi svakoga tjedna točno u minutu, pet mjeseci ”besplatnog rada” ipak ostavi traga u obliku straha i nevjerice. Hrvatska svakodnevica još je uvijek tu i tamo udari po ruci prilikom možebitne impulzivne kupnje.

Odlučujem kako ipak neću predati meč i koristim već dobro poznatu metodologiju. Misli usmjeravam na zahvale za sve ono što sam dobio u prvih pola godine, od materijalnih vrijednosti pa sve do onih mnogo vrjednijih, kao što su prijateljstva, ona nova, a ona pak stara mislim da su čvršća više nego ikada. Imam apsolutno sve: zdravlje, krov nad glavom, prijatelje, slobodu, živim u najljepšem gradu na svijetu i svakodnevno o tome pišem. Nije li to nešto najljepše i nešto što si priželjkivao? – pitam se. U trenutku me preplavi neizmjeran osjećaj sreće. Pristigli gosti crne zabave već su opijeni vinom radosti i pozitive i teturajući lagano me ostavljaju samog. Pravi gosti već su se ”parkirali” za stolom i očekuju još jednu moju maestralnu izvedbu. Sve ide kako treba i kako sam i očekivao. Nisam mogao ne upitati se gdje mi je pamet bila i zašto si dopuštam da se um tako lako poigrava sa mnom. Jedini odgovor koji mi pada na pamet je Ego. Uvijek je prisutan u nama. Tih i podmukao. Hiroviti dan ponovno ga je trgnuo iz jednomjesečng ”zimskog sna”. On se iskrao iz kreveta i tiho na prstima mi prišao s leđa i došapnuo –  Konobariš! Kakva šteta! Toliki uspjesi, reportaže i emisije, kamere, svjetla reflektora. Sve si to odbacio  i zamijenio samoćom, pladnjem i pustim snovima! Pogledaj se! Gdje je moda? Gdje su ti veliki snovi koje si godinama sanjao i želio? Zapitaj se što ti je sve ovo trebalo? Potpuno si sam i na drugom kraju svijeta! – Misli su se nizale. Bile su nezaustavljive. Svjetlo radosti koje sam uspio nakratko upaliti, Ego je ugasio. I potpuno očekivano, ponovno se zavučeš u rupu crnih misli. Vučem se restoranom pokušavajući nabrati osmjeh, a pred očima se odvijaju igre gladi. Poželiš vrisnuti. Ipak ne odustaješ. Po drugi puta toga dana ustajem, otirem prašinu i krećem dalje. Vremena nema za žalopojke. Čaša je puna, a ne prazna. Odlučujem biti sretan, ovoga trenutka i svakoga dana. Ne želim živjeti u okovima vlastitih misli. Izgovaram te riječi poluglasno i nabrajam zahvale. Svakom zahvalom sve više rastem, a Ego je sve dalje od mene, no i dalje ga čujem u daljini, ipak sve slabije i slabije. Svake sekunde osjećam kako se punim radošću, a bojno polje na kojem caruju gladni Njujorčani željni pažnje i topline doma, poput gladnih emotivnih beskućnika, postaje plesni podiji. Narudžbe se nižu, a zahtjevi gostiju su sve hirovitiji. Fascinantno je kako samo malim naporom i usmjeravanjem misli mogu hororu dati sasvim novu dimenziju. I da, priznajem pokoja psovka na dobrom starom hrvatskom jeziku itekako pomogne. Sreća pa gosti ne razumiju. Još samo da mogu katkada suspregnuti kolutanje očima na određene zahtjeve bilo bi apsolutno super. No radim i na tome. 

Radost je postala moj redovni gost. Sada pijemo kavu svakoga dana i ćakulamo o budućnosti i analiziramo sadašnjost. Prošlost smo spremili u kutiju i odložili je na ormar. Tu i tamo zamiriše kao dunja s bakinog ormara. A ego? Tu i tamo se u snu okrene, promrmlja pokoju riječ i okrene se na drugu stranu i nastavi svoj zimski san. Ne znam do kada, ali znam kako ga ponovno uspavati ukoliko se probudi.

Ovu životnu crticu posvećujem svima koji svakodnevno vode bitku s osjećajima. Kada se osjećate nesigurno, kada sumnjate u svoje odluke, kada vam se vaše želje čine nerealnima i neostvarivima, znajte da vam vaš Ego šapuće na uho točno ono što u datom trenutku želite čuti. Bilo da je riječ o nezadovoljstvu ili tuzi, nespremnosti za novi korak u životu, važno je znati da jedino ti i samo ti ovoga trenutka imaš mogućnost promijeniti sve. Prije svega misli i njihov tijek, a samim time i svoj život. Vjerujte mi, znam što je nespremnost i promjena. I nakon svega još sam tu. Možda malo dalje od svih vas, ali ipak tu…samo s pokojom rečenicom više, nešto malo manje na televizijskom ekranu, s pladnjem u ruci, i osmjehom na licu. Na kraju dana ipak je najvažnije da smo u staklenku života pohranili još pokoji sretni trenutak dana, a sve kako bi suma života ipak na kraju bila SREĆA.

Add Comment

Click here to post a comment