Priče/Stories

Seoba

Nekako taj Studeni uvijek kod mene izaiziva želju za promjenom, odnosno neku potrebu za svojevrsnom reinkarnacijom, čiščenjem duše, pa makar se to odražavalo tek samo na pročešljavanje moga ormara, ili pak reorganizacije stana. Ipak koliko god volim  te neke nove početke, izazove i dinamiku žudim u posljednje vrijeme za nekom vrstom stabilnosti. Dolazim do zaključka da je život u Velikoj Jabuci sve samo ne kolotečina, sigurnost i dokonica. Prije četiri godine sa 28 godina i dva kufer te nešto dolara zamijenio sam Rokovačko – Andrijaševačke sokake i ulice, Manhattanskim avenijama i blokovima. Neutaživa želja za promijenom i ludi san o životu u Velikoj Jabuci se ostvario.

I šta sada?

Ne mogu se ne upitati jesam li se ostvario ili ne?

Taman kada je mama prestala završavati svaki telefonski poziv pitanjem jesi li sretan u New Yorku, moj ego je počeo propitkivati ponovno. Javljaju se dvojbe o svemu vezanom za život, dok glas u glavi pokušava zatomiti misaonu nuklearnu katastrofu govoreći kako je to sasvim normalno promišljanje u ranim 30-ima (naglasak na ranim). Za to vrijeme ruke su nasumce pakirale posljednju kutiju s kuhinjiskim priborom, tanjurima i čašama. Vrijeme je za neki novi početak. Još jedan u nizu. Koliko ih zapravo imam tijekom života? Jeli svatko od nas po rođenju dobio određenu brojku za restart, kao mačka devet života ili je to samo moj neki put? Odgovor se nije nazirao, ali se zato nazirao kraj mojoj selotejp traki koja mi je bila vjerni pomagač u pakiranju i umotavanju moji drangulija.

Posljednjih nekoliko mjeseci živim u kartonskim kutijama. Vražije kutije. Mislim da sam već polako razvio averziju i fizičku alergijsku reakciju. Sve je spakirano i spremno za još jednu novu avanturu. Dok iščekujem kamiondžiju da uparkira seobeni tenk u usku 141. harlemsku ulicu prisjetih se istog ono Studenog prije tri godine kada smo moj prijatelj Simeon i ja isti taj kamion uparkiravala i psovali sve po spisku, dok je Valentina bespomoćno trčkarala noseći 3 vruća kapučina kao okrijepu za hladni radni dan. Dok smo nas dvojica teglili namještaj, Valentina je sjedila i čuvala kamion u slučaju da se netko od susjeda odluči poslužiti našim stvarima. Bili smo ushićeni što ćemo formirati našu malu imigrantsku zajednicu na sjeveru Mannhatna. Postali smo u kratko vrijeme jedni drugima majke, očevi, sestre i naporna braća, drugim riječima ta neka skrpana sigurnosna mreža u dalekim bijelom svijetu. Svo troje smo bili ushićeni jer smo uz novi stan dobili i nove (ozbiljne) prave američke poslove te se nismo više morali potucati po restoranima i  zajebavati brisanjem stolova i služenjem razmaženih derišta s Pete avenije koja su alergična na gotovo svaku namirnicu. To je uistinu bio novi početka kao u pravim američkim serijama koje sam gutao dok sam mogao samo maštati o cimerima i životu kao u televizijskoj uspješnici “Friends”

Stan smo opremili namještajem kojega smo pronašli preko oglasa. Kutna garnitura je bila središnji dio i ognjište doma, a ladičar boje trula višnja bio nam je posebno drag iako smo zbog njega poštenski izginuli i k tomu još dobili kaznu za nepropisno parkiranje prilikom njegovog preuzimanja na lokaciji negdje oko Plaza Hotela (tamo gdje je Kevin odsjeo u drugom nastavku franšize ‘’Sam u kući). Bogata židovska obitelj u tradicionalno manhattanskoj brownstone trokatnici odlučila je nakon što je baba Ruth prknula, riješiti se svega i redizajnirati cjelokupni objekt. Mi smo imali tu sreću da smo jednim kilkom miša te u najmanju ruku rečeno riskantnom vožnjom, kao Del Boy i Rodney u New Yroškoj avanturi, skuplili  masivnu komodu, kojoj bi pozavidjela i moja mama Kaja, jer je naravno napravljena od masivnog drveta i toliko je dugotrajna da će te i sahraniti, što se ispostavilo točnim na primjeru babe Ruth.

Naša trosobna utopija u centralnom Harlemu, gdje nekada nisi mogao nogom kročiti bez da nisi držao glavu u torbi, bila je pravo balkansko kućanstvo u kojem je postojalo nepisano pravilo generalke subotom ujutro (sleng kojim se služimo kako bi opisali temeljito čišćenje koje uključuje izmicanje gotovo svega što nije utiplano u pod ili zid u svrhu riješavanja nameta zvanog prašina). Simeon je bio poput prave domaćice koja je bila točna kao švicarski sat po pitanju dnevnog raspored Ja bih pak konstantno nosio grižnju savjesti i u potpunosti nastojao zadovoljiti kriterije koje još od malih nogu nametnula moja mama. Valentina je bila zadužena za utjelovljenje tipične buntovne kćeri koja bi spavala do podne, bez grižnje savjesti. Naravno da to nikada nije sjelo pod kapu neslužbenoj ćelavoj glavi kuće koji bi nakostriješenih obrva prokomentirao njezinu dokonost i činjenicu da to zapravo nije normalno. “I just don’t understand. What is the purpose of your life if you have to stay in bed until noon. I just don’t understand darling. Oh well! It is her life.” Potom bi se okrenuo te nastavio brisati prašinu s ukrasnih podnih lajsni. Bio je to ritual koji je ujedno predstavljao i završnicu do podnevnih kućanskih aktivnosti. Potom bi uslijedila jedna kava i telefoniranje u Bugarsku te razgovori o vremenu i sažimanje cjelokupnog tjedna svakom članu obitelji po na osob. Uvijek me je nasmijavao taj subotnji ritual, kada bi brisao nepostojanu prašinu s komode, ali mi je isto tako davao taj neki osjećaj doma i obitelji u kojoj svi jedni drugima idu na živce, ali se istovremeno svi vole i tu su jedni za druge.

Simeon je u međuvremenu navukao kaubojske čizme, obuka Levisice odjahao na jug, točnije u grad Dallas, savezne države Texas. Raščistio je s New Yorkim i odlučio se povući u mirniji i zasigurno stabilniji život kojemu je uvijek težio. Valentina i ja smo bili primorani pronaći cimericu. Izbor je pao Michele koja se ispostavila pravom kataklizmom za naše kućanstvo. Tipična Amerikanka, po mom sudu, jednostavno ne bi diplomirala na Kajinoj akademiji čistoće jer ni približno nije imala takta ni osjećaja za balkansko kućanstvo. Subotnji rituali su iščezli, sve je pomalo postalo bezveze i kako je vrijeme odmicalo sve se više činilo kako se približio kraj Harlemskoj avanturi.

Kamion je uspješno uprakiran između dva automobila. Selidba je upravo započela sa strahom hoći li svi stakleni objekti preživjeti nepredvidljivi newyorški promet. Kako to inače biva kod nas, kada su u pitanju veliki poslovi važni događaji uvijek se mora dogoditi svađa i tenzije između članova obitelji. Sjećam se da bi mama svake godine zapovijedila tati da se za vrijeme svinjokolje treba ostaviti po strani nekoliko komada krmenadli, međutim tata bi uvijek ostavio nedovoljan broj. Ona bi prešutila s vidljivim razočaranjem na licu, a cjelokupni događaj bi kulminirao povišenim tonovima zbog prezačinjene kobasice. Daleko od takve problematike i mirisa obarina bilaje problematika selidbe. Stres koji je neopisivo neshvatljiv kada živiš u gradu poput New Yroka. Moji živci su već od jutra visjeli o koncu, a nit se prekinula spoznajom da je Valentina je naravno zaokupirala 70% kamionskog prostora svojim niškorisnim drangulijama jer se još uvijek nije mogla otresti sindroma hrčka.  Kap koja je prelila čašu bila je odluka o zadržavanju dvije šivaće mašine, na koje vjerovatno ne zna niti provući konac. U posljednje tri godine nije porubila komad tkanine, ali važno je da se nađe u slučaju da je potrebno nešto zakrpati. Na moj komentar ona je dodala dva, a sve je kulminiralo dobrim starim psovkama, koje su, iznendaili biste ste se, gotovo iste u suglasnik, na bugarskom i hrvatskom.

Dok nosim kutiju u kojoj se nalaze sve moje uspomene shvatim da je ovo moja treća selidba u New Yorku. Doma u Andrijaševcima netko ne se preseli toliko puta za cijelog životnog vijeka. Možda jednom. Do duše posljednje četiri godine od kako sam napustio Hrvatsku podosta Slavonaca je napustilo domove i nastanilo se u dijaspora, ali dobra većina i dalje je na obiteljskom ognjištu.

Nedostaje mi to. Ta seoska učmalost i život bez nekih značajnih avantura i velikih ambicija. Gdje je poznato tko je tko i tko je s kim. Gdje se brzinom svjetlosti pronese novi trač ili pak osmrtnica. Gdje se poslije nedjeljnje mise prepričava kako se sinoć darivalo u svatovima kod Šime i koliko je duša bilo i kakava je bila sarma. Ponekad mi nedostaje činjenica da su svi tako bliski i bolesno povezani te da je privatnost nepoznanica u selu od gotovo četiri tisuće ljud.. Prijatelji su ti pet minuta od tebe, a svakoga dana te čeka oprano, opeglano i skuhano u roditeljskom domu. Nekada mi usfali ona stara “Ej, kad se vraćaš kući, da znam da večera bude topla” ili ona “Koliko misliš ostat? Kad se vraćaš? Tko je sve bio?”

Koliko god su me iritirala ta mamina pitanja toliko su ostala urezana kao neka životna anegdota kojoj se uvijek smijemo dok razgovaramo.

Utovarili smo posljednju kutiju u kamion. Još jednom provjeravam stari harlemski stan koji miriše na nesscaffe. S nekim poznatim osjećajem straha zatvaram vrata po posljednji puta i okrećem se Brooklynu.

Vrijeme je za novu stranicu! Opet!

Add Comment

Click here to post a comment