Priče/Stories

Doktor, jedna Meksikanka i moje koljeno

Iako u posljednje vrijeme pišem mnogo o događanjima u matičnoj zemlji, bilo bi vrijeme da se svesrdnoj četi pratioca moga lika i djela obratim i s pokojim versom o mom življenju u “Velikoj Jabuci”.

Prognoza – vrlo statično s povremenom naoblakom (čitaj promjene u raspoloženju) uz povremene pljuskove (čitaj suze) i grmljavinu (čitaj bijes).

Ana Wintour me još nije pozvala na kavu u Vogue, što je poprilično razočaravajuća činjenica jer radimo u istoj zgradi, a dijeli nas tek nekoliko katova i dva nabildana zaštitara koji ju svakodnevno okružuju i čuvaju kao posljednji primjerak neke životinjske zaštićene vrste. Što zapravo i jest.

Teta Anu sam susreo nekoliko puta na hodniku, nije nosila sa sobom Prada torbu, kako je to prikazano u poznatom filmu “Vrag nosi Pradu”, ali je zato poprilično nalikovala na nekoga tko bi ti bez ikakvog problema odrubio glavu da se pojaviš u uredu u tenisicama i tajicama.

Ako je suditi po tome, moj bi ured vjerojatno nalikovao na bojno polje prepuno leševa odjevenih u rastezljive materijale.

Kakav smrtonosni gaf.


U posljednje vrijeme zapravo dosta apstiniram od modnih eskapada jer stanje je takvo da se moji modni ostvaraji uglavnom svode na trenirku, majicu i tenisice koje ne iziskuju vezanje i pretjerano savijanje.

Ne, da odmah ušutkam zle kuloarne jezike, nije zbog kilograma, već zbog toga što se već više od 6 tjedana zajebavam s desnom nogom koja je otkazala poslušnost uslijed trganja prednjeg križnog ligamenta.

Koga briga?

Pa mene, i onih nekih 10-ero ljudi što će pročitati ovo, uključujući moju cjenjenu, prije svega prijateljicu, a onda i mentoricu te lektoricu Tomislavu, koja nema drugog izbora već u slobodno vrijeme ispravljati moju verziju američke zadaćnice. Tako da nju svrstavam prisilno u sam vrh mojih čitatelja. Mislim, znam da vas ima više, samo ste škrti na lajkovima. Neću vam uzeti za zlo.

Vraćam se na prednji križni ligament i koljeno za koje se ispostavilo da je zadobilo i ozljedu meniskusa. Sreće li velike, kao akcija u supermarketu onog ćudorednog debeljuškastog hrčka koji maltretira djelatnice – platiš jedno, a dobiješ drugo besplatno s rokom koji je istekao prije dvije godine.

U mom slučaju, kad trgam nogu, onda trgam dvostruko.

Ipak nije sve tako sivo. Odnosno nije sve tako crno. Ovih je dana sivo do pretežito ružičasto, jer upravo mi je  to trganje ( ili, po medicinski, dislociranje koljena) omogućilo detaljno upoznavanje i čari američkog zdravstvenog sustava i osiguranja gdje ti je, ukoliko nemaš dobro zdravstveno osiguranje, lakše umrijeti nego se liječiti. Znatno je to drugačije nego u nas. Sjećam se da kod nas, kada bi došao k doktoru, uvijek imaš dežurnu generaciju likova iz drugog svjetskog rata koji od ranih jutarnjih sati kampiraju ispred seoske ambulante s tegobama na koje i sam doktor zakoluta očima. Kod nas je odlazak k doktoru trećoj generaciji dobrim dijelom kao izlazak na subotnju špicu, a kao nagradu dobijete injekciju ili uputnicu za vađenje krvi. Kava na takvoj špici je jeftina i svima dostupna, i onima kojima treba i onima kojima stvarno nije potrebno. Ali eto, kako prikratiti dan, već otići malo do doktora i dodatno zadužiti hrvatski proračun, a samim time i buduće generacije Hrvata, ako ih uopće bude.

Kava na liječničkoj špici u Americi, koštat će vas nešto više. Samo ušetavanje i “kaži aaaaaa”, izaći će vas 75 dolara (vama prepuštam preračunavanje). Budući da ja volim samo najbolje od najboljega, ušetavanje u hitnu (ER, bez dr. Luke Kovača)  koštalo me je 500-tinjak dolaresa, a da ne pričamo o tome da na kraju posjete liječniku dobijete račun s detaljnim opisom usluge u koju je uračunat zavoj, šprica, plastične rukavice, bočica infuzije te dva Advila koja su vam dali protiv bolova, i naravno high fashion kuta (bolnička haljina) koja otkriva pola dupeta, stoga vam je propuh zajamčen.

Tko mi je kriv, kad se moram baviti sportom!

I wish!

Smiješno, i u isto vrijeme sramotno u cijeloj ovoj nožnoj tragikomediji, je način na koji se sve dogodilo. Službena strana priče je ta da mi je koljeno prilikom čučnja na radnom “eventu” iskočilo te je jednostavno strgalo prednji križni ligament. Kada plasiram tu službenu izjavu, naravno, uslijedi niz pitanja. Jedno od njih je tvrdnja i retoričko pitanje u jednom –  Jeste li dizali nešto teško?

I wish?

Nadovežem se obično da je riječ bilo o naglom pokretu prilikom plesa.

A kakav ples te plesali? – pita doktor i nastavi znatiželjno kao da je u prisustvu zvijezde showa “So you think you can dance?” –  Je li riječ o hip – hopu?

Tada sam bio u fazi kada bi zasigurno ostavio dah na plesnom podiju prilikom treskanja u šokačkom kolu i kukunješću koje bi maratonski odrađivao  na svadbama bez ikakvog problema.

Problem je u tome što sam na posljednjoj slavonskoj svadbi bio prije 3 godine. Kondicija, nula bodova!

Ne, dragi doktore – nastavljam s crvenilom u licu – nije bio hip-hop kao nesretni preformans Ecije Ojdanić, niti je bio nespretni quick step Marka Grubnića i njegove nalakirano nepomične frizure i vještačkih zubi, a bogami nije bio niti paso doble. Bio je samo krivi paso tijekom đuskanja na Beyonceinu himnu koja veliča guzate žene (Bottylicious).

Tekst ide nekako ovako:

Kelly, can you handle this?

Michelle, can you handle this?

Beyoncé, can you handle this?

I don’t think Josip can handle this = kost koja je iskočila van, oteknuto koljeno i vreća svježeg leda uz popratni modni dodatak – štake.

Pauza za minutu sramotne šutnje ili smijeha. Slobodno, neću se uvrijediti.

Jadna mi majka!

Tko će me služiti, tko će mi prati veš, tko će mi čistiti podove? Kako ću sada ići raditi? Hoću li dobiti otkaz? Jadan ja sam bez ikoga. I tako u nedogled kaljužanje u vlastitom sažaljenju dok čekam nalaze snimke koljena odjeven u poluotvoreni papirnati haljetak.

Ne znam što me je više živciralo, propuh u guzici ili mala Meksikanka sa svojih nekih stotinjak kila koja nije prestajala jaukati zbog bolova u leđima, dok je cijela bolnica nije čula. Muž ju je odlučio ignorirati  u potpunosti zabavljajući se Candy Crush igricom na mobitelu. Trideset minuta čekanja, mojeg unutarnjeg samosažaljevanja, i njezinog jaukanja, i dobio sam srebrne štake i plavi imobilizator noge i uputio se doma s milijun pitanja u glavi. Za punašnu Meksikanku ne znam koja je bila presuda niti dijagnoza.

I eto, tako dolazimo do trenutka kada shvaćate odakle mi toliko vremena za prosipanje svih tih bisera u mojim posljednjim obraćanjima javnosti.

Da stvar bude još gora s dozom sramote iznad svih očekivanja, ozljeda meniskusa je kod mene u užem krugu obitelji postala nasljeđe, kao šokački dukat koji se doslovno prenosi s koljena na koljeno. Pera (the father) je imao nekoliko operacija uključujući i meniskus. Dalmatino ( the brother, iliti po novome bruder, jer je u Germany) je također sredio svoje. Mislim da je za obojicu bila posrijedi sportska ozljeda. Stoga još jednom potvrđujem svoj status pink ovce u obitelji Majer.

Epska saga o desnoj nozi se nastavlja. Naime, nakon gotovo 4 tjedna fizikalne terapije morat ću pod nož. Uvijek sam nekako zamišljao da će moja prva operacija biti zatezanje lica negdje u 60-ima, ali kako je krenulo, možda ću do tada trebati i umjetni kuk, stoga će prioriteti biti drugačiji. Nismo svi Jane Fonda da možemo imati oboje.

Kad te pitaju, što ti je važnije, lijep odraz u ogledalu ili zdravlje?

Bože, kakvo pitanje, pa uvijek treba odabrati ljepotu, jer ljepota je pola zdravlja, a pola je danas sasvim dovoljno. Ionako umiremo svi nekako rano, pa bar onda da na nešto ličiš kad već odlaziš na drugi svijet. Na koncu ćemo biti prah, ali ti budi ništa manje nego elegantan prah koji miriše na Chanel number 5!

Nadam se da do tada još imam vremena…

O daljnjem razvoju događaja bit ćete pravovremeno obaviješteni nakon što se probudim iz zimskog sna s novom nogom.

Pouka ove ljudske basne: Tko nema u glavi ima u nogama, a kome fali noga dobije štaku i mastan račun.

Ako čitate ovo, znači stigli ste sretno do samoga kraja! Bravo!

Bilježim se sa štovanjem do sljedećeg puta,

Vaš Imigrant koji je popio svu pamet svijeta


Add Comment

Click here to post a comment