Priče/Stories

Moj chikito, ništa novo… i neka sjećanja

Kada si daleko od obitelji i kada se osjećaš kao Robinson Crusoe na pustom otoku, minus zarasla brada i kosa i kokosovo mlijeko za sva tri obroka, nekako ti uvijek misli lete domu i onima koji su ti bliski. Patetika do bola, znam, ali to vam je imigrantska patetika i jedna vrsta psihičke menstruacije.

Da pojasnim, kako  ženski rod ne bi pomislio da njihove grčeve poistovjećujem s osjećajem nostalgije, a muški rod, ne daj ti Bože, pročitao riječ menstruacija i odmah ugasio internet.

Uglavnom se javlja svakoga mjeseca, kod mene to biva svake četvrte nedjelje, a manifestira se kao  bujica besmislenih tekstova putem Vibera i Whatsup-a.

Obično ide chat s najmanje dvoje sugovornika u grupi s Jelenom (zvanom Jele) i Josipom (zvanom Mici). Molim ostatak mojih dragih da ne bacaju drvlje i kamenje na spomen spomenutih jer će se i oni naći u nekoj od priča.

Vraćam se chatu:

Ja: Baš mi nedostajete danas. Evo slušam Rozgu i Nirvanu ( ne grupu, pjesmu) pa sam se baš sjetio kako nam je super bilo.

A to je bilo prije pet godina, dok smo svi bili  skoro pa single, i dok Josipa nije zaplovila u bračne vode, dobila djecu i otkrila značenje izjave “kad mi se živci sastave”, a Jelena i ja se uporno bavili dijetama i pokušavali napustiti “Društvo vrećastih stražnjica”. Ne kažem da nam je sada loše, štoviše, ali nam se sada kolektivno tu i tamo živci sastavljaju.

Jelena: Joj, Chikito (moj nadimak), sigurno te opalila nedjelja. I ti nama nedostaješ. Ali ovdje ti je sve isto.

I onda uslijede tri fotografije. Na jednoj je guska nasred sokaka, na drugoj blatnjava staza i na trećoj traktor s prikolicom i u njoj nerast.

Jelena: Evo, čisto da vidiš da se ništa nije promijenilo, apsofackinglutno ništa.

Josipa: (nakon 30 minuta do sat vremena) Ej, ljudi, joj, ma nisam se stigla javiti od djece. U karanteni smo zbog hladnog vremena. Joj, Chikito i ti nama fališ, nije ništa isto. A kad si glup, što si tako daleko otišao.

I onda se razvalimo smijati i menstrualne tegobe nostalgičnog previranja nestanu. Do neke sljedeće nedjelje u mjesecu.

Moram priznati da su sve rjeđe. Nije ona bez razloga da vrijeme liječi sve, ali tu i tamo je ok biti tužan, jer zapravo shvatiš koliku vrijednost prijateljstva imaju, te da te odmah uspiju vratiti  u normalu, neovisno o prekooceanskoj udaljenosti.

Ova slika mi je posbno draga, ne zbog toga što smo mladi i lijepi, nego zbog činjenice da je ovo posljednji puta da je Jelena odjenula bolero. Poglavlje života inače znano kao Jelenina modna renesansa, a Josipa u jeku visinskih priprema za bračne vode.


Nedjelje još uvijek ne sjedaju najbolje mojoj mami.

Točno osjetim kada joj nedostajemo brat i ja.

Ali život ide dalje. Kaže, sretna je. Što ćemo tu. Ionako svi odlaze.

A znam da sama sebi laže, jer se svako malo oda fenomenalnim prijedlogom o tome kako bi baš bilo super da se nakon jedno četiri godine preselim doma, ili da živim malo tu u New Yorku, malo u Hrvatskoj.

Nažalost, Kety, Rockefeller me još nije uvrstio u svoju oporuku, a ni loto mi još nije krenuo od ruke. A što bi rekao Stevo Markobašić aka Sašivare: Ču će se!!!

Razlog zbog kojeg spominjem Kajine prepiske je jedna fenomenalna poruka. Mislim u današnje vrijeme svaki bi milenijski roditelj bio zgrožen sljedećim sadržajem, ali upravo zbog takve vrste odgoja nove generacije su alergične ili na gluten, prašinu ili su laktozno netolerantni. Kao da nikad cicu nisu probali. Svašta.

Dakle, kaže Kety preko poruke:

Joj, mili, sjetila sam se kako sam vas znala natući kad ste bili mlađi i kako sam bila stroga, pa mi se sada steškalo kad niste tu.

Ostao sam zamišljen, jer nisam bio siguran jer joj se steškalo što nas više ne može “mlatiti” ili što nas je mlatila.

Šalim se, naravno, ovo drugo je u pitanju.

Bila je to prilika da joj se zahvalim za sav odgoj koji nam je pružila ( i tata, naravno, da ne ispadne da je samohrana) jer smo zahvaljujući njezinom neumornom drečanju na nas zbog zgužvanog stolnjaka ili prljavog sudopera postali upravo samostalni i sposobni napustiti gnijezdo i pobrinuti se za sebe, daleko od njezinih skuta i dalekosežnih glasnica.

Brat je po tom pitanju morao pohoditi dopunsku nastavu s povišenim decibelima. U tim trenucima moj je zadatak bio osigurati zvučnu izolaciju s već uhodanim ritualom zatvaranja prozora kako susjedi ne bi čuli frekvenciju koja lomi i najljepše čaše od kristala ( Kety bi ih polomila glasnicama kao Miroslav Ilić).

Fascinantna su ta neka sjećanja na djetinjstvo. Ne znam kako vi, ali ja uvijek imam ono jedno, i mislim da je to prvo zorno shvaćanje sebe i prostora u kojem se nalazim.

Moje je bilo vruće ljeto 1991. Zrak, suh kao kruh od tri dana star,  a vrućina se uvukla u svaku moju poru.

Mislim da se tada negdje rodio i moj prezir prema ljetu, sparini i vrućini u Slavoniji. Vjerujte, ništa bolje nije niti ovdje. Nekad doslovce ljeti vidim kako mi duša napušta tijelo dok čekam vlak u podzemnoj.

Još i sada osjećam miris pokošene trave, i čujem zvuk kosilice koja bi se na trenutke “zakašljala” od pregrijavanja i prevelikog tereta košenja našeg, meni tada iznimno velikog dvorišnog travnjaka. Ujedno je to bilo ljeto kada  je mama Kety otvorila svoj obrazovno – nastavni ljetni kamp u kojem je glavni predmet bila jedna od najnapornijih i najdosadnijih ljetnih aktivnosti – čupanje trave uz rubove zidića i ograde.

Ne do Bog da strši!

Za njezine visoke standarde nedopustivo je bilo svježe pokošen travnjak ostaviti okruženog travnatim dračom koji je u potpunosti narušavao zelenu oazu. Kad bolje razmislim, bila je to uzročno posljedična veza, a moj, tada budući mlađi brat i ja bile smo kolateralne žrtve tjednog rituala.

A dvorištu nikada kraja kao niti zelenim vražjim čupercima. Od tada pa do danas naježim se kad mi netko kaže da nam je dvorište baš super lijepo i travnato. I ne bilo, pomislim. Za mene je bilo kao plantaža. Stat ću ovdje da ne idem u daljnje usporedbe, jer bi moglo biti nepolitički korektno.

Pepy (nadimak za tata Peru) i Kety (po novom Kety Pery), funkcionirali su kao odlično uhodan tim i šutke su odrađivali tu travnatu površinu kao dobro uvježban bečki valcer.

Kad bolje razmislim, Pepy je šutke odrađivao, a Kety je uvijek u pripremi imala neku monodramu.

Budući da  je kosilica bila stara i pomalo dotrajala. nismo imali korpu koja bi sakupljala pokošenu travu (veselje), tako da je mama svoju solo dionicu dvorišne aktivnosti plesala s metlom grabljačom, izvorno izrađenom od pravog granja za metle, ali pomalo dotrajalog izgleda, no ipak savršene, po mami, za zgrtanje trave na nekoliko strateških hrpa koje bi kasnije završavale u drugom dijelu manje privlačnog dvorišta kao pripravak za gnojivo za njivu. I onda mi danas pričaju o reciklaži i kompostu. Girl, please!

Sve je imalo svoju svrhu, kao i ta tatina kosilica koja je bila vidno na izdahu, no Pepy nije odustajao od nje. Opetovano ju je oživljavao, što zbog nedostatka novca za kupovinu nove, što zbog nekog neobjašnjivog ponosa jer bi dokazao mami da ipak može još potrajati. Zavarivao bi oštricu svako malo  jer bi se uslijed košnje uvijek nekim čudom našao poveći kamen koji bi joj presudio, a za to bi nekada bila zaslužna i mama koja u nedostatku strpljenja nije odolijevala zasukati ljetnu haljinu boje lila i krenuti sama s košnjom. “Nemam ga živaca čekati, a di je sada, samo se izgubi!”, njezina je uzrečica koja je i danas aktualna, i koja je definitivno postala dijelom mene. Strpljivost nam obojima nije vrlina.

Usput, moj tata odlično vari, a to je godinama potvrđivao cjelokupni komšiluk (više volim taj izraz jer me vraća u djetinjstvo), koji bi dolazio na Matije Gupca 69 s različitim zahtjevima, od pravljenja hranidbenih posuda, ili kako bi ih nazivali, valova za svinje, pa preko različitih stupova i metalnih ograda. Jedan od prvih i važnijih  koji je vjerovao u tatin talent je bio prvi susjed Alojzije, a svi smo ga od milja zvali kum Lojza. Zauzvrat on bi nam uvijek napojio i pričuvao našu živinčad za dana kada bismo ljetovali u Dalmaciji kod naših kumova Topića.

Nisam niti slutio da će to biti ljeto koje će u potpunosti unijeti šušur i uzbuđenje u moje djetinjstvo.

Travnata aktivnost se privodila kraju. A nakon detaljnog čupkanja odlučio sam se za najdražu aktivnost tada, igranje kuhara. U trenutku dok sam kriomice sjeckao crveni luk, tupim nožem (koji mi je mama dala, btw) nad našim ogromnim dvorištem proletjela su tri ratna aviona. Nemam pojma koja. Kao da je i važno. Ako naš ministar nije znao kakve avione kupuje od Izraelaca, ne morate očekivati niti od mene da znam.

U tom trenutku zavukao sam se pod stol i u daljini vidio roditelje kako trče prema meni izvikujući uznemireno moje ime.

Mamine glasnice su bile jače.

Bio je to moj prvi neugodan osjećaj i susret s ljudskim izumom zvanim rat.

Sljedeće čega se sjećam bio je Vinkovački kolodvor i mama i ja u vlaku kako mašemo tati. Sretni oboje jer idemo na more, a tata bi nam se trebao pridružiti kasnije. Bar je tako govorila Kety s trbuhom do zubi, pokušavajući više uvjeriti sebe nego mene prilikom neobaveznog čavrljanja sa suputnicima u kupeu koji je bio opremljen baršunastim zelenim sjedalima. Usput rečeno, i danas možeš naletjeti na pokoji vagon koji miriše na raspad Jugoslavije, što dovoljno govori o stanju u HŽ-u.

Meni je tada bila na pameti samo činjenica  da ću opet plivati u moru (iako nisam znao plivati, ali to ljeto sam naučio). Pitao sam se kad će mi mama dati da načnem sendvič (a nismo došli ni do Slavonskog Broda) i hoće li više otvoriti Fructalov voćni sok.

Na kraju je morala posegnuti za četkom uvijačom koja je imala plavu špicastu dršku te je vješto probila rupu na tetrapaku (snađi – se – ženo – samo – da – zašuti metoda), jer smo negdje zapodjenuli slamčicu.

Sutradan smo ugledali more, Split i kuma Topa koji nas je čekao u narančastom Fiatu 126 znanom kao Peglica koja zaslužuje posebno poglavlje u jednoj od sljedećih priča.

Stay tuned.

Vaš imigrant koji je popio svu pamet svijeta.

PS. Hvala vam što ste stigli do samoga kraja. Ovo je moje naklapanje bilo nusprodukt još jedne nostalgično menstrualne nedjelje.

Add Comment

Click here to post a comment