Priče/Stories

Moj i tvoj preveliki grijeh

Hvala svim dragim čitateljima koji su me obasuli motivirajućim porukama za neke od prethodnih tekstova. Napose hvala onima koji su plakali i uživali čitajući o tome kako je naporno čupati travu. Rad od malih nogu oslobađa! Posvjedočila je to i povijest, mama Kety potvrdila.

Isto tako ne mogu izostaviti zahvalu i svima onima koji se prave da nisu pročitali, a znam da jesu.

I ništa manje hvala onima koji su mi uputili dobronamjerne kritike.

Jedna mi je posebno zapela  za oko, a stigla je od osobe, tj. gospođe NN koja mi je zamjerila korištenje pogrdnih riječi i psovki. Ona jednostavno smatra da to nisam ja i da baš nije ugodno čitati kada se netko izražava na takav način. Prema njezinom mišljenju, to nije literarno niti književno prihvatljivo.

Sva sreća pa se Kozarčev Đuka Begović izričito izražavao samo na književnom hrvatskom jeziku. Osim toga, ne tražim ničije prihvaćanje, ali eto, čim pišem o tome, mora da je na nekom podsvjesnom “levelu” bocnulo moj ego i navelo me na promišljanje. Zahvaljujući dotičnoj, ponovno sam se našao u školskoj klupi (tada smo svi bili obvezni ići na vjeronauk) slušajući časnu sestru Vincenciju koja je tihim glasom objašnjavala štetnost grijeha/psovki za ljudsku dušu.

Uvijek mi se bilo teško koncentrirati na njezina pojašnjavanja jer su mi pozornost odvlačili njezini zubi koji su nalikovali na crkvene orgulje. Što je najbolje od svega, bila je divna i ja sam, naravno, išao na crkveno pjevanje.

S obzirom na to da je korizma, inače za sve one koji ne znaju što je to (gorjet ćete), to vam je razdoblje od 40 dana priprave za najveći kršćanski blagdan, Uskrs. Ako ste mislili da je Božić najveći, u krivu ste. Iako je svakako puno zanimljiviji i šljokičastiji i definitivno zahvaljujući zapadnjačkom utjecaju sve manje duhovan, a vjerojatno je najveći kada se mjeri nedozvoljenim minusom na vašem tekućem računu u PBZ-u. Hvala, Amerika!

Za mnoge je katolike korizma ujedno razdoblje kada odluče krenuti u pripreme za ulazak u bikini pa se, kao, u ime Krista, odriču slatkoga i kolača i čine dobro djelo tako što spavaju u teretani. Put do mora/pakla popločen je dobrim namjerama i uskraćivanjem princes – krafni.  Ah, ta naša kršćanska ekonomska računica.

Za mog jednog, sada bivšeg susjeda, obično se 40 dana priprave računa kao razdoblje detoksikacije od alkohola. Ali zato se u noći velikog blagdana lagano zagubi i zamrači te uskrsne uz pomoć nekoliko litara  domaće slavonske rakije i nemjerljivom brojkom promila u krvi koje bi se posramio i Šeks. Ali dragi naš komšija prvi je na nedjeljnoj misi, on i njegovi podočnjaci i zadah koji dezinficira prostoriju u kojoj se nalazi.

Kada smo već kod odricanja alkohola u korizmi, moram podijeliti i ovu anegdotu.  

Naime, jednom prigodom moja prijateljica Jelena i ja (ona koja me zove chikhito) šetali smo gradom i u nekom neobaveznom razgovoru, dok smo čekali zeleno na semaforu, priupitam je, onako nonšalantno,  pije li u korizmi. Ni slutio nisam da će takvo pitanje prouzročiti reakciju ljudi koji su stajali oko nas. Jelena se u trenutku pretvorila u alkoholičarsku verziju Marije Magdalene okruženu farizejima koji su je bili spremni kamenovati jezikom i osuđujućim pogledima. I tako je Jelena postala alkoholičarka. Kada smo shvatili da se nalazimo u nezgodnoj situaciji, kulturno smo se razvalili smijati hodajući preko pješačkog prelaza. Zeleno nam je izišlo u susret kako bismo izbjegli sramotu. Doduše, više Jelena nego ja. Od toga je dana Jelena je svečano odlučila da više ne pije u korizimi.

Gospođa NN zasigurno bi bila zgranuta mojim pitanjem, ali isto tako i  sljedećom scenom u kojoj Jelena i ja nazdravljamo pelinkovcem.

Pofotkani neke davne korizme u tada omiljenoj birtiji Graziji


Draga moja gospođo NN, volio bih kada bih mogao otpjevati onu Rozginu: Ne pijem, ne pušim, ne psujem, ali nažalost, jedan i tri su dobitna kombinacija, a poroku pod rednim brojem dva podlegnem povremeno, samo kao moja mama, nekada uz kavu.

Onaj pod rednim brojem jedan se tu i tamo nađe u mom rječniku ili pak u nekim od ovih tekstova. Nažalost, gospođo NN, ovo nije natjecanje za županijski Lidrano koji se održava u Babinoj Gredi (nemam apsolutno ništa protiv B.G.), niti planiram predati ova remekdjela kao doktorsku disertaciju na Institut za hrvatski jezik i književnost.

Pretpostavljam kako je vašem čistom jeziku teško  prožvakati ovakve literarne bljuvotine, ali isto tako mu nije teško prebaciti u centrifugu kada je potrebno oprati susjedu Slavku koja se na nedjeljnu misu obukla, eto, kao da šinobusom ide na šiz u ceransku Kapaljku.

Vaš se jezik  vjerojatno ne buni kada primijeti Zdenkinu baščicu koja je zarasla usred njezina društveno – neprihvatljivog ponašanja, ma što god to značilo. Draga NN, dužinom svoga jezika upravo biste Vi mogli oplijeviti njezinu baščicu, ali i mnoge druge okućnice.

Svi smo mi u nekim slučajevim kao draga naša NN, zgražamo se nad tuđim ponašanjem, ali isto tako slasno volimo poslati sve u pizdu materinu, jer kamo drugdje poslati nekoga kada te iznervira.

Dolazim onda do zaključka da sam, na vašu radost ili žalost, za ovog korizmenog razmatranja, ja osoba NN, a osoba NN ja. Zapravo, svi smo mi kao NN, i  nitko nije kriv jer je opsovati sasvim ok. Sve je to za ljude, kao i tračanje, znano kao poželjni podmazivač motora zvanog jezik.

Da nije za ljude, uvršteno ne bi bilo među 10 točkica za ispit savjesti.

Koliko puta ste otišli na ispovijed i rekli: Često puta sam psovao male psovke? Ogovarao sam druge.

Ako ste pravi Hrvat aka katolik, onda ste to učinili prečesto i to ćete učiniti sada, prije Uskrsa. Čekate do posljednje minute i to u redu s ostalim grešnicima skrušeno i po pola sata te u 30 sekundi izrecitirate sve što vam je na duši. Vrlo je važno ne zadržati se predugo jer će netko pomisliti kako ste najveći grešnik u župi. Zato je važno znati napamet skriptu koja je stara vjerojatno 30 godina, koju još negdje čuvate u kutiji uspomena. Ta skripta datira iz trećega razreda osnovne škole i koristili ste ju za ispit savjesti za prvu pričest.

Znam jednu koja je svoju knjižicu u potpunosti plastificirala da se ne ošteti. U međuvremenu nije dočekala niti srednju školu, a već je misu obavljala pod krošnjom stare lipe u crkvenom dvorištu, gdje su se navodno (nikad nisam vidio jer sam bio prvi do oltara) okupljali društveni odmetnici koji su, gle čuda, pričali za vrijeme mise i pušili cigarete.

Isti ti znali su me nazivati pogrdnim imenima po završetku mise (znači uopće ne igram na kartu sažaljenja), ali sve je to za ljude i nekako zaboraviš na sve te sporedne životne likove zbog kojih bi se dobrano oznojio dok bi prolazio ulicom i nadao se kako ćeš biti neprimijećen. Naravno da nikada nisam bio neprimijećen, jer kako su mnogi upoznati, zračim isključivo pozitivnom energijom tako da je blještavilo neizbježno čak i kad nije bilo seoske rasvjete.

Ali dobro, to su bila neka davna vremena. Utješno je, ili u neku ruku žalosno, da kada navratim jednom godišnje, ti isti neki odmetnuti klinci danas više ne vise ispod lipe, jer lipe više nema, već vise u obližnjem bircu nazvanom po divljem konju iz Sjedinjenih Američkih Država (ironije li) preko puta crkve te žive nekim svojim, nazovimo, ispunjenim životom.

Kao i njih, tako i psovke treba doživljavati kao dio narodnoga folklora i hrvatske baštine. Ako već toliko stoljeća brinemo o očuvanju tradicionalnih hrvatskih vrijednosti, vrijeme je da si priznamo da su uz nošnje, pjesme, plesove i gastronomiju dio naše ponude  i najkreativnije i unikatne jednostavne rečenice koje se upotrebljavaju za izražavanje određenih emocija, uglavnom ljutnje.

Oni čiste duše, ako takvi još uvijek postoje, reći će da se moguće izraziti i bez prostačenja.

Potpuno se slažem.

Međutim, dopustite mi da vam navedem i priupitam vas o dvije moguće životne situacije koje je proživio gotovo svatko od nas.

Jedna od njih je ona “klasika” situacija kada malim nožnim prstom maznete o rub kreveta i vidite zvijezde oko svoje glave i anđele što vas pjesmom slave. Druga je, pak, ona kada nevino nagazite na lego kockicu uslijed čega vas  prostrijeli bol do malog mozga.

Svima poznato?

OK!

Što vam u tom trenutku prođe kroz glavu?


a) Uh, kvragu!

b) Razmišljaj pozitivno i ostani u vorteksu, taj mali nožni prst si izgubio za neko bolje sutra.

c) U tri pičke materine, plus sunce i krevet i krvava lego kocka i djeca koja nisu pokupila igračke!

Ako ste odabrali ovo prvo, svaka vam čast. Čestitam! Ili spadate u sam vrh moralnih društvenih vertikala ili ste psihopat koji ne reagira na bol i potencijalno ima problema s izražavanjem emocija. Ako je odgovor bio b, onda ćete uskoro biti optuženi kao Ana Bučević za nadriliječništvo, jer je apsolutno nemoguće vratiti nokat i prst pozitivnim razmišljanjem.

Vjerujem da je većina odabrala odgovor c. Ne morate priznati meni, ja vas ionako neću osuditi, dovoljno vam je da se pogledate u ogledalo.

Eto, to vam je očiti primjer da bez psovki mi Hrvati jednostavno ne možemo, ali se možemo praviti da možemo. Naravno da ne mogu niti ja, ali od sada pa nadalje ću se nastojati izražavati u granicama pristojnosti, ali ću isto tako te granice tu i tamo vjerojatno i preskočiti kao sirijski imigranti one hrvatske, a Meksikanci ove američke granice, čisto kako bi gospođa NN i dalje mogla negdje iz prikrajka Facebooka čitati moju nadriknjiževnost i biti duboko uznemirena time, a po završetku čitanja će podmazati jezik s Janjom na kavi.


Ukoliko ovakva vrsta izražavanja nije vaša čaša cedevite (inače koristim ovo za englesku inačicu your cup of tea), zamjeriti neću ne nastavite li čitati. Možda više preferirate Šimlešin still i to je sasvim ok. I ja volim cedevitu, ali ne onu bez okusa, već s minimalno dvije žlice od koje ti se na prvi gutljaj umrtvi zubna vilica.

Ne brinite. Nastavite li čitati, neće vam se umrtviti vilica, a ako ste zabrinuti za status svoje duše nakon ovoga teksta, savjetujem vam da popijete malo svete vode, ili prožvačete tamjana. Ni to vam na koncu neće pomoći jer ste zasigurno tijekom života toliko zgriješili da ste si rezervirali kartu za vječni roštilj. Tvrdim to na temelju onih koji gromoglasno opominju s oltara i upozoravaju na propast svijeta i morala, a u isto vrijeme imaju nezakonite obitelji, žene smatraju građanima drugoga reda, siluju časne sestre i furaju se na Michaela Jacksona.

Pametnom dosta.

Znam, zvuči brutalno, ali je istinito.

Netko o nečemu, a eto draga braćo i sestre, ja o psovkama, a kurva o poštenju. Ma poštenija je i ona. Barem raširenih ruku (nogu) prihvaća svoj zanat i ne prodaje nam flaširanu maglu s okusom grižnje savjesti i moralne uzvišenost koju ionako ne možemo reciklirati. Pri tome mislim na reciklažu boce, a vašu/našu savjest nekako uvijek recikliramo, restartamo u onih 30 sekundi barem dva puta godišnje i onda jopet ispočetka. Čisto da se nakupi do sljedećeg puta.

Merci, hvala što jesi i što čitaš.

Nesuđeni svećenik i imigrant koji je popio svu pamet svijeta.

Add Comment

Click here to post a comment