Priče/Stories

Eno ide Moda, Oscari & Demokracija

Kažu kako su američki predsjednički izbori slavlje demokracije. Uza sve što se izdogađalo otkada su novi stanari Bijele kuće postali reality zvijezda i manekenka iz Dežele, teško je vjerovati da je demokracija imala išta s time. Vrlo vjerojatno da iza toga stoje masoni i crni koferi puni love, slični onima koje je ravnatelj Carinske uprave i bivši HDZ-ov rizničar Mladen Barišić osobno dostavljao iz državnih poduzeća na adresu stranačke središnjice i kućnu adresu bivšega stranačkog šefa Ive Sanadera. U američkom slučaju riječ je vjerojatno o punom većim iznosima novca i interesima koje nosi osvajanje političkih bodova i kako Ameri kažu, obavljanje najsvetije i najvažnije dužnosti, vođenje države. Samo još ne znamo u kom smjeru. Kako se čini u smjeru trećeg svjetskog rata.

A fino sam si obećao da neću politiku u svoju butigu, a kad ja opet. Koristim ovo samo za uvodnu riječ i mičem se od fangli, zidara (znate tko ste) i HDZ-a.

Vratimo se Oscarima.

Za aktere filmske i one modne industrije Oscari predstavljaju vrhunac sezone i prestiž, nešto poput Olimpijskih igara samo što ovi potonji ne ovise o vlastitim naporima već glasovima publike, stručnjaka i kolega. Visinske pripreme se obavljaju rigoroznim dijetama, pomnim planiranjima stajlinga i metrima Spanxa (steznika) te litrama botoxa i koje kakvih tretmana isušivanja. Svejedno ja to puno volim popratiti, kao Aleksa paštašutu.

Jedna od fenomenalnih stvari preseljenja u SAD je činjenica da mogu posvetiti pažnju dodjelama nagrada za filmska i televizijska postignućima u prime timeu. Moram priznati da ove godine to bilo još posebnije jer sam uslijed ozlijede prednjeg križnog ligamenta imao priliku odraditi visinske pripreme s kauča pregledavajući gotovo sve filmove u konkurenciji, čak i one kratkometražne i dokumentarne, a nisu mi ni promaknuli crveni tepisi kao niti Zlatni Globus, Bafta, Screen Actors Guild Awards. Uglavnom, što da vam velim, baš mi je bilo i još uvijek mi je teško, ali hvala ti Bože na Hollywoodu.

Dakle što su nam Oscari donijeli ove godine?

Donijeli su nam raznolikost i političku korektnost.

U kojem smislu?

Here we go!

Filmska Akademija je prije svega nastojala svim silama pokazati kako je raznolikost vrlo važna te da je od iznimnog intersa za mir u svijetu potrebno prikazati zastupljenost afro-američkih filmova, glumaca, producenta, kostimografa, scenografa u svim mogućim kategorijama. Pošteno! Što se krije iza toga jeste činjenica da je ta ista Akademija na udaru javnosti posljednjih nekoliko godina koja tvrdi da su Oscari izrazito “bijeli”. Što će drugo nego brže bolje uključi sve. Uključiti je bilo potrebno i Meksikance, jer kad već Trump urla za tim prokletim zidom, ne možeš sada izignorirati i njih, jer bi opet eto ispalo da Ameri nisu najdivniji i najdemokratskiji. Opet pošteno, jer “Roma”, crno-bijela dramu o odrastanju u Meksiku sedamdesetih godina fantastičnog Alfonsa Cuaróna definitivno zaslužuje tri Oscara (za redatelja, najbolji strani film i najbolju fotografiju). Oscara za najbolji film odnio je uradak Petera Farrellyja “Green Book”, pitka priča o rasizmu upakirana u prijateljstvo do groba neodoljivo podsjećajući na uradak “Vozeći gospođicu Daisy”. Po mnogima, uključujući i mene samoga, lovorike je trebao odnijeti uradak “BlacKKKlansman” Spike Leeja (koji je usput rečeno izignoriran svi proteklih godina) ili “Roma”.

Gdje je nastao krivi spoj?

Vraćamo se na političku korektnost. Prije svega još uvijek je nemoguće za uštogljene predstavnike uvažene Filmske Akademije dati nagradu redatelju koji dolazi iz manje privilegiranih društvenih skupina, a znamo koje su to u SAD-u. Neminovno je da je uradak osebujnog Spike Leeja progovara na ironičan i komičan način (manje sladunjav nego “Green Book”) o problematici rasizma kroz lik prvog afro-američkog detektiva koji se pokušava infiltrirati u Ku Klux Klan. Samim time Lee je i dalje kopa po rani koja nikako da zacijeli i to ne odgovara superiornoj rasi, je l’ koliko god američko društvo priznaje crnu mrlju prošlosti, isto toliko ju pokušava izbijeliti. Uz Leeja tu je opet i Cuarón koji predstavlja onu drugu stranu koja muči konzervativce. Meksiko je problem broj jedan i po njima apsolutno nema smisla dodijeliti nagradu za najbolji film koji prikazuje odnos jedne meksičke obitelji i indogene služavke koja je ujedno i glavni lik. To po njihovom mentalnom sklopu to bi bilo kao da nagrađuju Oscarom vlastito osoblje koje se brine o čistoći njihova doma.

Znam, zvuči kontroverzno, ali to vam je ta politička korektnost i demokracija. Dajmo svima mogućnost jer svi zaslužuju priznanja, ali s figom u džepu zna se za koga smo (za HDZ), u ovom slučaju bijelog redatelja koji je na platna donio dirljivu priču o afro/američkom heroju. Pa đe ćeš bolje? Izjeo vuk magare!

Usput samo da navedem da se Spike nije mogao a ne unijeti malo politike prilikom svoga govora koje je bio našvrljan na dvije stranice A4 formata. Pogodite tko se našao prozvan? Pa naravno POTUS Donald Trump, koji se brže bolje obračunao s redateljem preko Twittera.

Iznimno sam imao potrebu voljeti Ramija Maleka u ulozi Freddi Mercuryja u “Bohemian Rhapsody”, ali kako bi rekla najkontroverznija članica žirija svi mogućih talent showova u RH, Martina Tomičić, on jednostavno nije dobacio emociju do mene. Bio je pomalo dosadnjikav i neuvjerljiv, ali očito perika, kostimi, brkovi i otvaranje usta na matricu Queensa je više nego dovoljno za lovorike. Pobjeda je od prvoga dana s Malekovim imenom bila ugravirana u zlatni kipić. Ma zaboli Maleka, on je kući otišao s Oscarom za najboljeg glumca i to s prvom nominacijom ikada, a iza sebe je ostavio glumačke veterane poput Christiana Balea (“Vice”), koji je bio moj favorit, Bradleya Coopera (“A Star Is Born”), Willema Dafoea (“At Eternity’s Gate”) te Viggo Mortensena (“Green Book”) – iznenađujuće odličnog u ulozi šofera s talijanskim naglaskom.

Pravo iznenađenje večeri bila je nagrada za najbolju glumice. Jadna teta Glenn Close. Sedam rekordnih nominacija, i opet ode praznih ruku doma i to u svečanoj zlatnoj toaleti s potpisom Caroline Herrere koju je teglila na sebi, a koja je težila 20 kilograma i sadržavala oko 4 milijuna perlica. Javnost je bila sigurna kako će ove godine dobiti nagradu upravo ona, jer Meryl Streep je uzela predah od čišćenja konkurencije i osjećalo se u zraku još od Zlatnih Globusa da će ovo biti odlična sezona za Glenn i ulogu supruge spisateljice koja je bila zakinuta za Nobelovu nagradu, a sve zbog toga što je u tišini svoga doma natipkavala i prepravljala suprugove romane koji se na kraju proslavio upravo zahvaljujući njoj. Nažalost uloga koju je odigrala, reflektirala se i u stvarnosti. U njezinu pobjedu uvjeren sam bio sve dok nisam pogledao “The Favourite” gdje je Olivia Colman igra razmaženu kraljicu Anne koja se našla u lezbijskom trokutu s likovima Emme Stone i Rachel Weisz (nominirane za najbolju sporednu glumicu). Vjerovao sam u Glenn sve do trenutka proglašenja i ostao u šoku kada je Olivia u nevjerici doteturala maslinasto zelenoj Pradinoj haljini na pozornicu i preuzela zlatni kipić te očekivano zaplakala zbog neočekivane pobjede. Eto to vam je, nazovimo sreća. A Glenn, neka moli Boga za zdravlje i dug život pa da nam se opet povrati u oscarovski ring i napokon dobije tog zlatnog prokletnika.

Eno ide Moda!

Modni kritičari vele da je Lady Gaga igrala na sigurno u crnoj haljini modne kuće Alexander McQueen. Sad opet nije dovoljno što izgleda relativno normalno, ali kada je šetala u žicama, celofanu i krmenadlama, to je bio fashion statement. Mesnim proizvodima je mjesto u zamrzivaču (nemojte ovo krivo shvatiti) ili u pušnici, i to je upravo i učinila. Osim toga Gaga je neodoljivo podsjećala na Audrey Hepburn što je upravo i bio cilj, jer oko vrata je nosila Tiffanyjevu ogrlicu koju je posljednji puta nosila i sama Audrey prilikom promocije filma “Doručak kod Tiffanyja”. Velika večer za Gagu koja je otišla s ceremonije s nagradom za najbolju originalnu pjesmu iz, po četvrti puta recikliranog filma, “A star is born” i koja je interpretacijom nagrađene pjesme Shallow ukrala show zajedno s Bradleyem Cooperom.

Muškarci u haljinama, žene u hlačama

Prošle godine zbog #MeToo pokreta i čovjeka/svinje Harveya Weinsteina cijela ženska hollywoodska populacija odjenula se u crno, a ove godine dobar dio nježnog spola odlučio se za odjela i hlače, poručujući da Hillary nije jedina koja zna isfurati kostime. Samo su to učinile puno bolje nego sama Clintonica tjekom cijele predsjedničke kampanje. Melissa McCarthy zasjala je u crno-bijelom kombinezonu, Elsie Fisher odlučila se za odijelo dizajnera Thoma Brownea, Amy Poehler je prošetala u odjelu Alberta Ferrettija. Ništa uistinu čudno, možda pomalo riskantno za neke s obzirom na to da se očekuje za ovu priliku couture toalete. No toga nije nedostajalo. U moru tila, šifona, svile, organze, i pink boje koja je dominirala tepihom, Jennifer Lopez se odlučila odjenuti haljinu načinjenu od razbijenog ogledala u potpisu Toma Forda. Ma J.Lo može i jutenu vreću od krumpira odjenuti i opet bi bila fenomenalna.

Stajling o kojemu sedefinitivno najviše pričalo i pisalo na društvenim mrežama je onaj Billyja Portera. Glumac i pjevač na oskarovski crveni tepih stigao je u crnoj smoking haljini s potpisom Christiana Siriana. Dok neki pokazuju oduševljenje drugi se pak zgražaju, očekivano. Ono što mogu svakako reći da, iako se iz priloženog ne čini tako, Billy ima muda i zna kako privući medijsku pažnju.

Poruka Vatikanu, biskupima i nadbiskupima – ako se svećenici već žele furati na glamur, evo vam prijedloga. Mislim da im nitko ne bi zamjerio, osim toga barem bi se približili (toploj) braći i sestrama, ako ne po “svjetonazoru”, onda barem po stilu.

Eto svašta nešto se zamutilo u ovoj mojoj oskarovskoj kotluši, ali na koncu valja dodati da je sve to zabava i jedan veliki sajam taštine koji svi volimo promatrati iz prikrajka i sutradan uz kavicu prokomentirati.

Stojte dobro!

Add Comment

Click here to post a comment