Priče/Stories

Za dom, spremni!?

Ne znam kako vi, ali ja sam posljednje vrijeme čitajući silne članke po portalima u strahu hoću li nakon ovoga osvrta sljedeći puta kada sletim u Lijepu Našu završiti na obavijesnom razgovoru u PU Vukovarsko-srijemskoj zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju. Bilo bi to uistinu smiješno s obzirom na to da tehnički više niti ne postojim u registru stanovnika Vukovarsko-srijemske županije, što je sasvim OK jer sam već gotovo 5 godine van domovine. Isto tako bi bilo i OK da se ukine mogućnost glasovanja dijaspore, ali o tom potom.

Pa što se sad to mene toliko tangira ta tema?

Zapravo me ne tangira, više me nasmijava činjenica kako je cjelokupna javnost (mislim na javnost na portalima) zaokupirana tom temom i zdušno komentira svaku bljuvotinu od proizašlih članaka te u isto vrijeme kuka kako nema posla i kako su vlada i političari znamo svi već gdje – ne u pizdi materinoj, jer je to pre blaga poštapalica (mislim da je već davnih dana izašla van margina psovki i udomaćila se kao sočna poštapalica), već ako je svjedočiti obujmu Plenkovićeva i Kolindina struka, na dijeti!

Znam, previše toga trpam u jednu rečenicu. Nekad mislim da bi mi radijska verzija komentara bila vjerodostojnija. Previše ironije i sarkazma može biti pogubno za tekst kao i manjka pravopisa/pravorijeka! Tko će ga znati više.

No vratimo se toj kontroverznoj spremnosti za dom. Usput da navedem da bi vam to otprilike ovdje u “Amerika”(izgovaraj s američki R) bilo kao da netko na ulici usred bijela dana počne izvikivati Make America Great Again noseći crvenu šiltericu. Svi bi ga pogledavali (bar ovdje u sjevernom demokratskom djelu) s čuđenjem i vrlo brzo bi netko napisao članak o tome i osudio tu osobu, ne znajući što je zapravo ta osoba htjela reći. Možda nije potpora Trumpu, već je evocirao sjećanja na Regana i Clintona koji su također upotrebljavali istu mantru.

Strina Cvija, inače teta koja je živjela tri kuće od nas bila je pojam snažne žene. Ta je živjela u vrijeme Tita, Regana i Clintona, ali Trumpa hvala Bogu nije imala prilike upoznati. I bolje! Vodila je kućanstvo pa i u neku ruku obiteljski biznis, bila je pravedna, stroga, ali u isto vrijeme puna ljubavi i veliko srca. Uživala je poštenje i ugled cijele ulice, a meni kao klincu je bila pojam neke neobjašnjive veličine. Uvijek bi dozvolila igru u svom velikom dvorištu koje za moju sestričnu Maju i mene bilo poput bajke. Po dobroj staroj tradiciji Cviju su zvali Kovačeva jer joj je suprug bio po zanimanju kovač što se odražavalo u estetici njihova dvorišta koje je bilo puno kovanih posuda i bačvi ispunjenih raznolikim cvijećem i puzavcima pa me na trenutke kada se vratim u to vrijeme i dalje podsjeća na kraljevske vrtove s nekim posebnim štihom. Provodili smo tamo najbolje dane djetinjstva po završetku Domovinskog rata.

Sjećam se vrlo zorno trenutka kada smo se mama, tata, novorođeni brat i stric Josa (zovemo ga ujedno i Car, iz meni neobjašnjivih razloga) vratili u Andrijaševce 1992. godine iz Solina nakon što je, kako je i kum Top obećao, bajam procvjetao. Putovanje je za mene bila prava avantra, u malom sivom Yugu kojega je tata tada posudio od sada pokojnog prijatelja Cokija, koji je nekoliko godina nakon našeg povratka smrtno stradao u tom istom Yugu. Prva koja nas je dočekala na ulazu zajedno s mojom bakom bila je Strina Cvija. Obgrlila je mamu izljubila brata i poželjela dobrodošlicu u Slavoniju i upitala: “Kajo, jesi čula onu Thompsonovu, Za dom spremni i moje Čavoglave?”

Strina Cvija živjela je za Hrvatsku i svoje Čavoglave na koje je uvijek bila ponosna. Sa svoga je prozora koji je gledao na glavnu ulicu Matije Gupca ispraćala lokalne dobrovoljce na posljednje počivalište. Bila je tada jedna od rijetkih koja je imala kućni telefoni. Nama, izbjeglicama dolje u Split javila je kada je automobil u kojem je bio Stevo Karakaš pogodila bomba na kraju sela i kada je 1991. godine Vukovar pao. Ona je uvijek bila spremna za dom i za svoje ljude. Još i prije rata dok je tata radio u Italiji kako bi renovirao kuću, tješila je mamu. I opet je njezina telefonska žica bila jedini način komunikacija između našeg doma, i očevog privremenog ognjišta. Bila je to Cvijina spremnost za dom i obitelj.

Da je živa danas, vjerojatno bi glasno ispsovala sve i svakoga i udarala bi se u prsa govoreći iz svega glasa da je za dom spremna i da to njoj nitko ne može zabraniti. Možda bi Cvija završila i na obavijesnom razgovoru gdje bi je sumnjičili za poticanje na nasilje i mržnju. Vjerojatno joj ne bi bilo jasno što se sada to događa i otkada “Za dom spremni” ima toliko varijanti, jer ona ga je izvikivala samo za svoju domovinu, za obranu Vukovara.

Cvija bi bila bi zgrožena činjenicom da Hrvatska danas i dalje vodi polemike oko toga, dok se glavna ulica našega sela gotovo ispraznila. Ista ta Cvija bi glasovala za Kolindu, jer ta ista Kolinda bila je puna obećanja, odražavala je prave “hrvatske vrijednosti”, a sada bi zasigurno pljunula u televizor, ugasila ga te prigušenim glasom poslala Koli u rodni kraj i otišla zaliti cvijeće.

“Za dom spremni” evidentno je crna mrlja u hrvatskoj povijesti koja se tu i tamo pojavi onda kada nekome odgovara. Neke su činjenici kao i počinjeni zločini vrlo jasne, bez ikakvoga objašnjenja. Međutim, postavlja se pitanje zašto taj isti “Za dom spremni” nije bio zabranjen 1991. kada su ga izvikivali hrvatski branitelji, kada nas je budio svako jutro na radiju na početku bojne Čavoglavi (meni je do duše ostao uvijek u sjećanju glas Thomposna koji je zvučao poput nenaoštrene testere koja pokušava prepiliti drvo) i podsjetio nas na sve one koji su dali svoje živote? Ne, tada je taj zaziv, poziv, taj sporni stupidni uzvik, povijesni kamen spoticanja itekako valjao jer je predstavljao motivaciju i dizao hrvatski duh. Danas nažalost tu istu rečenicu koriste oni koji si žele dignut rejting. Političare možemo samo žaliti jer su u potpunosti izgubili kompas u utrci između ega, bankovnih računa i one najsvetije obveze – služenje narodu. Oni definitivno ne služe, već poslužuju narod jednim te istim floskulama i porukama, skandalima i problemima, a ljudi i dalje jednostavno sudjeluju u takvim igrama. Dolazimo do zaključka kako će se određene teme, poput ove, uvijek reciklirati kada bude potrebe za skretanjem pozornosti javnosti od mnogo važnijih problema. To vam je otprilike kao i ovdje u Americi. Zašto nitko ne spominje korumpiranost svete Hillary ili besmislene ratove koji se vode na tuđem tlu? Zato što se javnost bavi insceniranim rasističkim ispadima, Donaldom (Duckom) Trumpom koji je zapravo idiot showman, i njegovim zidom i floskulom “Make America Great Again”. To je ta fantastična demokracija koja nam se servira, a mi sve to zdušno pratimo dok taj isti dom za koji su mnogi bili spremni sada propada.

Ali da razjasnimo, vrlo je krucijalno u ovom trenutku izdati priručnik o tome kako i kada upotrebljavati “Za dom spremni” i ugraditi ga u kurikulum kako buduće generacije malih Hrvata ne bi ni u kom slučaju krivo upotrijebile taj pozdrav ili pak bili zbunjeni kao naša uvažena predsjednica.



Add Comment

Click here to post a comment