Priče/Stories

Gdje si bio ‘91? – part 1

Nekada je bilo pitanje svih pitanja. Danas ga samo rijetki postavljaju, a sve manje ih zna ili želi dati odgovor na to pitanje.

Koga u ostalom briga, zar ne?

Nikoga.

Možda tek šačicu onih koji su ostali živi 28 godina nakon tih događaja, a koji uz jutarnju kavu uzmu pokoji Lexaurin, čisto da otjeraju demone i smire živce prilikom gledanja jutarnjih vijesti i shvaćanja da ova država (Hrvatska), za koju su se borili, kao i cjelokupno društvo, ide u tri pizde materine.

Generacija je to koja ne poznaje vorteks niti Tajnu niti Bučevićke i Abrahame. Generacija je to onih ljudi koji su sada na stupu srama jer se eto nalaze na grbači države, a neki od njih s manjkom udova ili psihološkim problemima kojima niti tablete ne pomažu.

A stalno se oni nešto, eto, bune i vole tog Thompsona i Škoru, i taj Za dom, spremni. Sve to usplahiri naše velike kulturnjake i životne gurue i guruice koji smatraju da takvo ponašanje skupine ljudi nije europejski, i još k tomu ih uzdržavamo.

Tebe ionako nije briga jer ti ideš kroz život s obje noge i ruke, oba roditelja, i ne znaš što znači izgubiti ili gledati one najdraže koji su se promijenili, a tada jednostavno nisi mogao shvatiti zašto.

Super,  drago mi je zbog tebe, ali čika Želja iz susjedne ulice nema nogu, Zlatko i dalje pije jer si ne može pomoći, a ona  starica je umrla ne znajući gdje su završili ostaci njezinog sina.

Stoga, ne seri.

Ako do sada nisi shvatio o kome je riječ, bravo!

Branitelji su danas  marginarizirani više nego pederi i lezbače u Hrvatskoj ili, pak, Ivica Todorić i Ivo Sanader. A tako im i treba, je l’ da, kad nas stalno odvode u tu krvavu  devedeset prvu koju mi uporno pokušavamo zaboraviti u ovom “new ageu”.

Neki će od vas zakolutati očima i reći da život ide dalje.

Bože, pa tko je rekao da ne ide. I totalno kužim tu tvrdnju jer je se i ja držim i nastojim živjeti tako.

No valjda me zato, što sam i sam dijete branitelja, tu i tamo takve stvari bocnu, pa se  moram obrecnuti i na ovu, nekima (ne)dragu temu.

Možda će se opet javiti gospođa N.N. ili ovoga puta nekoliko njih.

Sjećam se kako su mi prije uvijek  dizali živce oni koji su se vraćali u prošlost. Pri tome posebno mislim  na moju bivšu televizijsku, glavnu i odgovornu urednicu F.F., koja bi o svojem televizijskom križnom putu govorila, otprilike, ovako: Joj, ma kad se samo sjetim kako je bilo na početku. Bilo je svega i nitko nije to proživio kao mi. Sjećam se i danas kako smo ušli kao televizijska ekipa prvi u oslobođene Okučane.

Osim što sam je zamišljao  kako ponosno stoji na tenku poput glavne akterice u spotu Jure Stublića, Bili cvitak, došlo mi je svaki put da se ispričam što sam tada bio dijete i što su to bila neka druga vremena. Oprostite što sam  tada bio petogodišnjak kojemu su na pameti bile igra i zabava, a sve i da sam htio, nisam mogao znati što se zapravo događa u svijetu i što su ustaše i četnici. Tada nije bilo googla i pametnih telefona. Čitala se Slobodna Dalmacija i Večernji list i pratio se jedan, HTV-ov Dnevnik, u 7 i 30. Televizijska pristojba je bila puno manja, a inkasatori nisu kucali na vrata. Željka Fattorini je  oko vrata nosila svoga zlatnog slona i svako nas jutro pozdravljala sa svima znanim pozdravom Dobro jutro, Hrvatska. Djeca su, nakon što dođu gosti, čekala da se prvo gosti počaste, a onda su tek oni dolazili na red.

Neka druga vremena.

Razumijem da smo generacije koje nastavljaju dalje, ali isto tako moramo shvatiti da je sve što se dogodilo dio nas i da je u nekoj mjeri utjecalo na to tko smo i što smo.

Kažem u nekoj mjeri, jer nismo svi  bili poput Željke u plavom kaputiću.  Da jesmo, možda bi na rat i ratna razaranja danas gledali drugim očima, a ne mahnito lijepili  statuse na društvenim mrežama i 18. studenog se naslikavali na Ovčari kao političari.

Razlike između vas i njih zapravo nema, osim što ste im omogućili da tijekom četiri, odnosno dvadeset osam  godina napune svoje džepove i okote idiote koji su vam vjerojatno danas gradonačelnici i načelnici.

Good luck.

A gdje sam ja bio 91’?

Što te briga.

Proslava Nadanovog rođendana, Solin 1991.

Oni koji me znaju, isto tako znaju da sam ratne dane proveo u Splitu.

O ratu nisam nikada pretjerano razmišljao.

Jednom prilikom, nakon gotovo 20 godina od naše izbjegličke avanture u Solinu, kuma Irena me priupitala imam li ikakvih negativnih sjećanja na te dane.

Tada sam možda prvi put, svjesno, otvorio škrinju sjećanja.

Tada nisam znao što su i tko su ustaše i što je to Jugoslavija, uspijevao sam načuti starije kako šapuću tih dana da se nešto sprema. Nisam imao pojma da se sprema najodvratniji ljudski izum ikada, rat, ali sam zasigurno primjećivao sve više maskirnih uzoraka i zelene boje.

Bit će da je to bila moda tih dana.

Ima još jedan detalj iz djetinjstva koji mi je ostao u zapećku sjećanja. Iz tih dana, kada se “nešto kuhalo” i prije nego nas je tata poslao u Dalmaciju, postoji priča o incidentu u Kapaljki.

Da, istoj onoj ceranskoj Kapaljki u koju je Slavica iz jedne od prošlih priča išla šinobusom.

Mislim da mi je stari bio skandalozni provokator te rane 90-te jer je svim srcem htio slobodnu Hrvatsku. Umjesto večernjeg opuštenog izlaska skoro je završio u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (SUP) nakon što je na javnom mjestu upotrijebio uzvik “Bog i Hrvati” na koji su se “popiknuli” milicajci. Da nije bilo teta Nevenke, vlasnice bara koja je sa starim jela suhe šljive u mladosti (to vam je iz onih starih pripovijetki, Kad smo mi bili mladi), tata bi vjerojatno završio u zatvoru i na ispitivanju. Vjerujem da je upravo zbog toga ostao u Slavoniji i branio kućni prag zajedno sa svojim prijateljima od kojih većina nije izvukla živu glavu, a za nekima se još uvijek traga.

I eto, to su  moja neka rana sjećanja na “nešto se bogami opasno kuha”.

I da, još nešto, CRO-Army čokolada, albumi i sličice.

Kao sumanuti smo ih skupljali u nadi da će uzbune i pucnjave prestati. Kad bi se ratovalo papirnatim sličicama, sve bi bilo puno lakše. Uvijek sam se potajno nadao da ću u nekom od paketića naći i tatinu sliku, jer je ona njegova prava uvijek bila u maminom novčaniku. Mislim da je to bila jedina slika koju je te ‘91 ponijela sa sobom u Dalmaciju, i ne sluteći da će tamo ostati sve dok drvo bajama opet ne procvjeta.

Nakon jedanaestosatnog taljiganja u vlaku, Fructalovog soka i sendviča te neudobnih sjedala, negdje oko pet sati ujutro ugledali smo prizor u kojem su se spojili plavetnilo neba i mora. Miris je bio opojan i svjež, a u zraku se osjetilo kako će ovo biti još jedan vrući ljetni dan.

Ja sam samo želio ići na more.

Kum Topić nas je izgrlio i ugurao naše stvari u malenu narančastu “peglicu” te se zaputio u naš novi privremeni dom u Solinu. Uske vijugave ulicu su bile sušta suprotnost onim širokim slavonskim sokacima na koje sam navikao. Vožnja je izgledala kao prava avantura, više za mene nego za mamu koja je na prednjem sjedalu, u ulozi suvozača nervozno proizvodila graške znoja iščekujući automobil koji bi trebao doći u susret. Što se i dogodilo. Međutim, nitko nikome nije ništa kresnuo, auto se zaustavio i ljubazno nas pustio da prođemo. Bila su to neka druga, manje užurbanija vremena.

Vremena su se promijenila, ali je moja mama i dalje ostala tip osobe koji zabrinuto sjedi na suvozačevu mjestu i uporno dijeli lekcije o opreznoj vožnji, dok se jedino njezino iskustvo služenja automobilom mjeri u minutama, kada je jednom prigodom za vrijeme izleta u šumi iz “štosa” upalila našeg žutog fiću.

Bili smo smješteni u curskoj sobi tete Rosande koja je tada već neko vrijeme radila i živjela u Njemačkoj. Soba je bila prepuna umjetničkih kreacija što je u meni pobudilo duh cunjanja i zavirivanja u svaki kutak. Taj je duh  uskoro bio utamničen maminim prijetnjama da ću nagrabusiti ako nešto polomim.

To me ujedno dovodi i do Šarka.

Bio je smeđe sjajne boje. Uvijek je stajao na istom mjestu, obješen o rub kutne kuhinjske garniture kao posjednik na ono što bi te moglo zadesiti nakon primjene nestašluka.

Kraj Šarka je uvijek stajao njegov vjerni čuvar, i provoditelj pravde, kum Topić, koji je uvijek sve vidio i znao. Apsolutno mu ništa nije moglo promaknuti, a u domu s tri dječaka moralo je postojati nadzorno pomagalo koje su u tom slučaju bile baka Antica i moja mama koje bi nas neprestano opominjale i upozoravale na moćnog Šarka. Naravno da Andrej, Nadan i ja (jer sam uvijek htio biti dio ekipe) nismo pretjerano obraćali pažnju na Antičine i Kajine decibele, ali kada je u pitanju Top, njega smo uistinu ozbiljno shvaćali.

Moj je odnos sa Šarkom bio korektan. Poštivali smo se jer sam ja prije svega znao svoje mjesto u kužini (kuhinja za Slavonce), nisam se upuštao u zgode i nezgode s Andrejom i Nadanom jer sam vrlo rano uvidio da je ishod njihovih avantura uvijek bila jedna rečenica: Donesi Šarka!

Sve do jednom kada smo se odlučili skateboardom spuštati niz glavnu cestu, a gle ironije, u susret automobilom nam je išao Top. Nismo sretno završili.

Btw, Andrej i Nadan su bili poput starije braće iziritirane mlađim (u tom slučaju sa mnom) koji ih je uvijek pratio. No moram priznati da ih je moj izbjeglički status smekšao pa su me ipak uključivali u zgode i nezgode, jer su potajno znali da bi ih moja mala, ali lajava usta mogla odcinkati i samim time aktivirati Šarka ako me ne uključe u svoje avanture koje su za mene tada bile iznimno uzbudljive. Imao sam, zahvljujući njima, osjećaj da se nalazim u nekoj egzotičnoj zemlji u kojoj u noći čuješ cvrčke, a ujutro s rosom osjetiš miris lavande i nestrpljivo čekaš sljedeću nepodopštinu koju su smislili. U svakom slučaju, izbora nisu imali, jer je za njihovo dobro bilo bolje imati me blizu i učiniti me sretnim, jer se nikada ne zna kada će  im ustrebati moja pomoć kao ključnog svjedoka.

Pokora me sustigla nakon nekog vremena jer sam se našao u njihovoj ulozi nakon što je rođen moj brat Dalmatino. To poglavlje zaslužuje posebnu priču, iako ne uključuje štalicu, pastire i ovce.

Biti najmlađi u kućanstvu s četvero odraslih ljudi i dvoje starijih, tada klipana, nije bilo lako.

Mama, moram na WC! Jole, zauzeto je, idi pod smokvu pišati.

A vani mrtvi mrak. Ne znam bih li prije pustio niz nogu ili trpio sve dok se ne ukaže prilika za toalet. Radije sam istrpio, jer je smokva u noćnim satima izgledala poput kvrgave zvijeri s dugačkim rukama koja bi me mogla u svakom trenu dograbiti.

Maštovitost i dramaturgija su mi oduvijek bili u krvi.

Majka Kety i Kuma Irena, Solin 1991.

Svakog dana mislim na tebe, slušam vijesti, brojim korake – ama baš svakog jutra su me budili ti stihovi dok je kuma Irena tradicionalno zadnju minutu izlijetala iz kuće na posao jer je više od života voljela spavati. U međuvremenu bi se proderao Thompson s bojnom Čavoglave, a nakon njega uslijedio bi romantični Jura Stublić i Bili cvitak.

Uvijek sam bio očaran onom lijepom dugokosom, prsatom djevojkom iz spota koja je ratna zbivanja učinila tako “stylish”.

Nakon toga bi uslijedile jutarnje vijesti. Dok bi se pjesma privodila kraju, ja sam već ranom zorom bio na putu u vrtić. Nije to bio tko zna kakav put, više je izgledalo kao korak dva iz dvorišta, pa ispod slavne smokve prečacem i za tili čas bih bio među prvima iz svoje grupe, čak i prije teta Zlate. Prednost u cijeloj priči je bila ta da sam u Gašpinoj ulici bio jedina izbjeglica pa nije bilo potrebe plaćati vrtić te sam uspio uhvatiti čak dva doručka.

7:30.Svi smo okupljeni oko kuhinjskog stola. Dalmatina, mojega brata su netom prije večere na istom tom stolu kupali i presvlačili, što je za sve nas postala dnevna rutina.

Obrišeš i nastaviš dalje.

Kuma Irena je uvijek bila zadužena za večeru. Pravila je najbolja frigana jaja i krumpir, a uz to bi uvijek poslužila salatu s pomidorama i kukumarom, obavezno je dodavala crveni luk, koji mi se tada nije sviđao, ali godinama nakon ratnog izbjeglištva u Solinu miris miješane salate me uvijek podsjeti na te dane i kumino slasno uživanje u večeri.

Jole, oš’ još krumpira?

Obavezno bih pogledao mamu, a ona bi dala znak odobravanja.

Najbolji krumpir ikada.

I sada, kada bolje razmislim, mislim da je upravo Irina krivica što danas ne mogu odoljeti bilo kojoj verziji krumpira koji se valjaju duboko u vrućem ulju,a zbog kojih žalim onda kada se primakne ljeto.

Kako je te ‘91 ljeto odmicalo, vijesti su postale sastavni dio našega života, a sudećinpo zabrinutim izrazimam lica starijih ukućana, nisu bile pretjerano optimistične.

Rutina je bila poznata. Krenula bi uvodna špica za Dnevnik, a Top bi mi dao znak da je vrijeme za abecedu. Bez ikakvog pogovora bih zgrabio mali tronožac i uzeo svoju ručno izrađenu knjigu u kojoj je Top ispisao abecedna slova, a moj je zadatak je  svaki dan naglas izgovarati dok pišem:

A – auto

B – bubanj

C – cipela

Ć – ćup… dok su iz pozadine dopirale vijesti.

Bila je to ujedno godina mog opismenjavanja i susreta s mojom prvom lektirom, Ježevom kućicom.

Sada, kada sam u svojim tridesetima i kada razmislim o pitanju koje mi je kuma Ira postavila, dolazim do zaključka da su to uistinu bili posebni dani mojega djetinjstva. Dani koji su produbili prijateljstva, rodili anegdote koje ćemo prepričavati do kraja života. Dani koje ne pamtim po ratu, a sve  zahvaljujući hrabrosti onih koji su brinuli o nama, ne samo na prvim crtama bojišnice, već i onima koji su tih dana tiho molili i dopuštali si suze i brigu tek u tišini noći dok sam ja mirno spavao.

Add Comment

Click here to post a comment