Priče/Stories

Stranac

’’Ne možete steći iskustvo obavljanjem eksperimenata. Ne možete stvoriti iskustvo. Morate ga doživjeti.’’

Volio bih da sam to ja rekao, ali nisam dovoljno iskustven ili sam zakasnio nekoliko desetljeća, jer je upravo to rekao ili napisao Albert Camus.

Osjećam se kao influencerica ili žena nogometaša kojoj se skupocjeni pulover skupio nakon što ga služavka zabunom iskuhala, pa je popizdila i izguglala ovaj ’’quote’’ kako bi zazvučala barem nakratko intelektualno i objelodanila kako ona nema iskustva u pranju veša, a vrlo vjerovatno je odrasla negdje na obroncima Kozjaka gdje joj mater i dan danas pere veš na ruke.

Najžalosnije od svega je što ta influencerica nikada nije čula za pokojnog Alberta, ali ovo joj se baš učinilo prigodno jer, eto, pati zbog uništenog džempera čija je vrijednost veća od prosječne hrvatske plaće.

Ta ista drastično plastična seljanka iz okolice Instagrama koja zgrće lovu na lajkovima i muževom računu prodala bi dušu vragu za čačkalicu s potpisom Diora.

Osuđujem, ali ju isto tako pratim.

Znam, licemjerni sam Mujo koji ide kud i svi Turci, farizeji i svi oni koji kažu da ne osuđuju.

Dok čitate, sigurno mislite kako ne govorim o vama.

Kako da ne! I onda je svizac zamotao čokoladu u omot, a na vrbi je rodilo grožđe. Šipak, sestro!

Ista si kao i ja, samo što je razlika između tebe i mene ta što ja pišem o tome, a ti komentiraš s drugaricom preko mesengera, ili još gore, na kavi.

Koga, uostalom, briga za Alberta Camusa? Nama, (ne) mnogima, ostao je u pamćenju samo kao autor knjige Stranac, koja mi je itekako zadavala glavobolju nekada davno jer sam je čitao doslovce do posljednjeg daha dan prije primopredaje dnevnika čitanja.

Bila je to itekako odlična knjiga koju sam,  kao i to iskustvo čitanja, cijenio, ali nekoliko godina kasnije. Na dan predaje lektire sam proklinjao i tog stranca i profesoricu i kurikul jer je baš bila naporna i dosadna te je kumovala cjelonoćnom nespavanju. Nikada nisam bio sretniji kada sam zatvorio prokletu knjigu negdje oko 6 ujutro.

Za sve one koji nisu čitali, ili su lektiru prepisivali od dežurnih štrebera, važno je znati kako se u Strancu opisuje život Mersaulta, mladog francuskog službenika, od trenutka kada je saznao za smrt majke do iščekivanja vlastite smrti, zato što je bez razloga ustrijelio Arapina. Na majčinom pogrebu nije plakao, nego je razmišljao o tome kako je njegova majka prije smrti pokušala voditi život kako je htjela. Ljudi ga zbog toga osuđuju jer njegova “hladna” reakcija nije uobičajena u svijetu u kojem se očekuje da se na pogrebima plače i još koješta.

Kao pravi hrvatski katolik, u milisekundi mrkle noći posvećene lektiri osudio sam ga i ja.

Volimo mi osuđivati jer se plašimo drugačijih od sebe. Nekada su to pederi, nekada lezbače, izbjeglice iz Sirije, a nekada oni koji  ne mogu suzu pustiti za pokojnu mater ili nekog drugog člana obitelji.

Ja se, recimo, uvijek moram suzdržavati da ne prasnem u smijeh na sprovodima, jer mi uvijek nešto odvuče pažnju s glavnog, ispratilačkog eventa. Možda je to obrambeni mehanizam ili psihološki poremećaj. Tko zna.

Vjerojatno me sada osuđujete, ali i nije me briga jer isto tako poznam nekolicinu ljudi koji reagiraju slično. Isto tako poznam i one koji plaču na izvolite, neovisno o tome što nisu uopće bili bliski s pokojnikom, ali  imaju taj poriv i ne mogu si pomoći. One su isto tako znane kao dežurne naricaljke i bacačice na lijesove, a po povoljnoj cijeni možete ih iznajmiti za pogreb.

Cijena po dogovoru i količini suza. Važno je samo dostaviti pokojnikovo ime!

Sprovodi, inače ne tako popularni eventi,  prilika su za okupljanje pod izlikom žalosti. Na kraju se opet sve svede na dva ključna faktora, jelo i pilo.

Kod nas zapravo nema razlike između karmina i svadbi, osim što su outfiti u ovih drugih nešto blještaviji i odvažniji i umjesto pleh muzike, je prava muzika s bendom koji negdje oko tri sata ’’Lijepa li si” zamjeni sa “Šote bore” i Malim mravom koji se zbog manjka putokaza našao između dvije sise. Poezija koje bi se posramio i Camus, ali poezija u kojoj i dalje uživa dobar dio hrvatske zlatne mladeži odjeven od glave do pete u Balenciagu.

Shvatio sam da smrt doživljavam kao nekakav neizbježan događaj koji kad – tad treba nastupiti. Čak mi je i pomalo naporna jer uza sve te neke emocije potrebno je, kako kažu, odraditi tu tugu usporedno sa scenskim pripremama ispraćanja pokojnika jer, htjeli mi to ili ne, prilika je to u kojoj se odjednom svi skupe, i jednostavno ti nije jasno odakle svi ti ljudi dolaze.

Prije pet godina svjedočio sam jednoj takvoj pojavi kada nas je napustio naš dida Ante. Uvijek smo se bojali da će skončati na biciklu jer je bio jedan od onih nindža biciklista koji ispruže ručni žmigavac doslovno sekundu prije skretanja te naglo zaustavi promet bez treptaja i bilo kakvog straha. Jedini strah u kostima osjetili bi vozači automobila koji su zbog starčeve nesmotrenosti umalo završili na robiji. No nindža biciklist Ante po rokovačkim sokacima je bio znan vozačima koji bi  ga spazili već na kilometar.

Na žalost ili na sreću, umro je u toplini svoga doma jednog snježnog siječnja, a prije toga bicikl je umirovio zbog problema s nogama, na veselje vozača. Vijest je bila očekivana, ali ipak tužna. Svi smo se okupili u obiteljskoj kući kako bi bili uz baku toga dana.

Ja sam bio ukopan kao drvena Marija i promatrao razvoj događaja s gotovo uvijek istom karakterizacijom likova koji tužnom događaju daju elemente crne komedije.

Neovisno je li riječ o vjenčanjima ili sprovodima, uvijek se nađe nekoliko ruku koje su spremne uskočiti i posredovati kao NATO-va vojska u Afganistanu. Ovoga puta su Lucika, Zorka i Jelka odmah ponudile svoje oružje – domaće kiflice punjene šunkom, kroasane i pite te neizostavne masnice (inače znane kao deserti za sprovode) koje će se naći na trpezi za sve one koji dođu izraziti sućut, a da na putu do pokojnikove kuće, ne daj Bože, ne umru od gladi.

Ipak je red.

Dida se nije pošteno niti ohladio, a Jelka je već zamijesila tijesto i stavila ga da se diže te u međuvremenu pustila suzu za pokojnika, dok je Lucika odjurila kući po mašinicu za orahe.  Zorka je po maminom naputku brže bolje izvadila domaće višnje i jabuke iz zamrzivača kako bi ih pripremila za štrudlu.

Dakle, u tili čas, kao u Shakespeareovoj komediji, scena se mijenja iz one tužne u pomalo komičnu, koja u ovom slučaju nalikuje na kulinarski reality show bez Mirjane Rogine, uz naravno pokoju dosjetku o pokojnom didi i njegovoj tvrdoglavosti.

Toga dana snijeg je padao kao sumanut. Susjed Darko je lopatao hladnu bijelu nakupinu, a u trenutku dok je Jelka gurala masnice u rernu, na vratima se pojavila komšinica Mira s kavom, vinom, kutijom Domaćice i ostalim milodarima koje je red donijeti kada ti netko umre u kući. Višenamjenski su to pokloni koji se odlažu u vitrine i prosljeđuju prilikom posjeta ili sličnih, možda malo manje žalosnih situacija.

“Neka se nađe”, nadodala je dok je jednom rukom otirala snijeg s crnoga kaputa, a drugom, držeći pomno ispeglani rupčić, otirala suze s okruglastih obraza.

E, ode i ti, Prša –  reče Mira i glasno srkne šalicu crne turske kave koju je Lucika netom  skuhala u najvećem “veš loncu”, da kojim slučajem ne bi usfalilo.

Pamti pa vrati kad tad i kako možeš, rekla je Mira, dok je dodavala još šećera u kavu, iako joj ga je doktor zabranio zbog dijabetesa, i nastavila: “ Sjećam se ko dan danas, kada smo udavali našu Anu, Ante je zaklao najveće prase i donio ga za svadbu, jer je jednom davno to i obećao. Bio je čovjek od riječi, doduše zajeban, ali od riječi. Nikada to neću zaboraviti. Obećao je on i Marku jedno, ali eto nije dočekao da se ovaj oženi”, nadodala je dok je još jednom srknula kavu i skupila obrve jer joj evidentno nije bila dovoljno slatka ili ju je iznervirala činjenica da  se Marko još nije skrasio.

A valjda hoće jednom, s prigušenom nadom je promrmljala i  četvrtom kockom šećera zaključila: “Ma jebeš dijabetes. Boj se ovna, boj se govna, a kad ćeš živjet’? Ionako ću i ja uskoro za Antom. Ajde bar da uživam onda u slatkoj kavi.”

Svi se nasmijaše, dok je pokojnik ležao u spavaćoj sobi, iščekujući i službenu objavu mrtvozornika da je završio s ovim svijetom, te da mu je duša sada već na službenom putu tamo gdje ju sljeduje.

U dnevnom boravku, uže obiteljsko vijeće se okupilo kako bi donijelo ključne odluke oko glavnog eventa, sprovoda. Predsjednica vijeća bila je novopečena udovica koju su dva zeta pozorno slušala i ispunjavala sve njezine zahtjeve. Netko sa strane bi očekivao da udovica Luca neće biti u stanju donijeti bilo kakve odluke, no bili su u krivu. Strateški je plan  bio puno prije razrađen i sadržavao je dvije komponente, jedan plan u slučaju njezinog odlaska, a drugi je plan bio spreman za Antu.

Kraljica kakva jest, suznih je očiju izdavala  naredbe koje su se ticale karmina. Otvorila je kuvertu u kojoj se nalazila didna fotografija koja se ujedno koristila za partu, aka seoski oglasnik iliti pozivnica na posljednji ispraćaj pokojnika. Zatim je odredila koliko bi uzvanika trebalo biti na posljednjoj večeri kod gostioničara Ferde koji je svoj birtijski biznis proširio i na svadbe, krštenja i karmine. Bio je to logičan odabir, s obzirom da je dida znao nekada davno “pokoji” put navratiti i zaglaviti tamo, pa bi mu Luca skinula i Ferdu i svece i rakiju.

Ironično i pomalo smiješno, ali Ferdo predstavlja kultnu seosku ustanovu, ali i ovaj pomalo tužno – komični završetak jednog života. U istoj birtiji se nazdravljalo veselim trenucima poput rađanja prinova, a sada će se nazdravljati gašenju jednog života. Tko bi rekao da će Ferdo biti ujedno i sinonim za circle of life.

U međuvremenu su naše NATO kuharice servirale masnicu, kiflice i štrudle, Darko je očistio snijeg oko kuće, a Mira je pila već drugu kavu. Kroz kuću je protutnjalo nekoliko desetaka sućutara koji su došli s pogrebnim darovima te malo založili domaćih suhomesnatih proizvoda pa sve lijepo zalili šljivovicom in memoriam za pokojnog Antu.

Svinjske pečenke su rezervirane, a za čobanac će biti zadužena teta Seka Vladina, jer jer iznimno spretna, talentirana i brza u kuhinji, a njezin je čobanac  na dobrom glasu u oba sela pa stoga često kažu da bi ga i mrtva usta jela.

Prigodno, zar ne?

Cvijeće je bilo naručeno u obližnjoj cvjećarnici čiji je izbor uvijek sužen na dvije opcije, gerbere i karanfile. Luca nije marila koje će cvijeće biti, no jedina njezina uputa je bila da budu bogati, a ne kao na sprovodu susjede Ane babe Evine gdje je zapazila više zelenila nego cvjetova. Uz to je napravila  i popis poruka koje bi trebale ići na ukrasne vrpce u koje su bili uključeni svi članovi obitelji. Što više vijenaca, to je navodno bolje, jer je pokazatelj koliko je pokojnik bio voljen i štovan član društvene zajednice.

Rekao sam joj u šali da bi baš bilo super da mi ostavi tu istu kuvertu i popis u nasljedstvo, čisto da se ne moram brinuti kako ću biti sahranjen. Jedina iznimka bi bila druga lokacija, a ne Ferdo. No kao da će me uostalom biti briga, kao što nije bilo briga niti dida Antu.

Negdje oko podneva sve je bilo spremno. Gotovo svi su bili zauzeti trivijalnim stvarima, a ne onim duhovnim aspektom. Sve se, kao i na svadbama, krštenjima, pričestima i krizmama, svelo na jelovnik i popratne sadržaje jer na kraju krajeva, ne možemo slaviti niti tugovati praznoga želudca, jer je red.

U konačnici je i to dio folklora i narodne baštine, a znana je ona “Bolje da umru ljudi nego običaji”, koja se, ironije li, savršeno uklapa i u ovu životnu štoriju. Jedino što me posljednjih dana brine nije činjenica da  ljudi i dalje umiru, već tko će čuvati običaje kada ne bude više vrijednih ruku NATO kuharica i kada polovica Hrvatske bude u dijaspori odgajala nove naraštaje koji neće imati veze s hrvatskim jezikom, a kamo li s običajima poput onih da prilikom dolaska na karmine moraš oprati ruke u vodi s ugljenom i da jedno mjesto s priborom mora biti postavljeno i za pokojnika te da je crno, must have boja za sprovode.

Tog snježnog siječnja i moj Ante je bio odjeven u must have crno pogrebno odijelo i izgledao je  kao da će svakoga trena namignuti, progovoriti i upitati me: “Kako si, Miladine?” jer me je tako od milja zvao.

Na ruke mu je bio položen njegov omiljeni šešir koji bi uvijek od radosti podigao kada bi me vidio.

Nisam zaplakao.

PS, Ovo djelo je plod fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je namjerna.

Vaš imigrant koji je popio svu pamet svijeta

Add Comment

Click here to post a comment