Priče/Stories

“Bogu se molim i modu volim”

I ptice na grani su do sada shvatile da sam svojom pojavom uljepšao stranice legendarnog časopisa “Gloria”. One koje nisu, još su uvijek negdje zaglavile van granica Lijepe Naše, ili možda ne čitaju Gloriju i nemaju Facebook i Instagram. 

No ja ipak vjerujem u onu da se dobar glas daleko čuje. 

U posljednje vrijeme sve više čujemo i one glasove koje baš i ne želimo.

Nažalost, i to je život!

Ili možda na radost, jer nas uvijek spontano štipne i podsjeti na raznolikost ovoga svijeta, odnosno različite (ne)ograničene svjetonazore.

U prvom redu podsjećam na one loše i negativne vijesti koje nas svakodnevno oblijeću kao komarci u ljetnim noćima zujeći oko glave, i ma koliko god ih se pokušali otarasiti uvijek završimo dobrano išamarani, dok oni i dalje zuje dugo u noć

Komaraca se ne možemo otarasiti, bar dok ih ne opraše, i to ako su sredstva i dalje u proračunu predviđena za tu misiju, a ne u džepu nekog korumpiranog uhljeba.

 Ali kako s negativnim vijestima i komentarima? 

Oprašivač za takve slučajeve ne postoji, kao ni proračun, preostaje vam jedino šamaranje. Naravno, ne osoba koje to bez dvojbe zaslužuju, već šamaranja sebe od negativnih misli koje kolaju u vama zahvaljujući vanjskim, nazovimo, podražajima.

Ne preostaje vam ništa drugo već prst u uho, pa selektivno, ako se već ne želite šamarati.

I eto pročulo se da sam izašao u novinama. 

Bilo je to, bez ikakve lažne skromnosti, zanimljivo i u potpunosti nenadano iskustvo, ali definitivno  priželjkivano.

Kaže moja jedna frendica koja je novokomponirani Jehovin svjedok: “Traži i bit će ti dano.” Parafraziram, ali ona je u svom kratkom osvrtu na Viberu citirala cjelokupni ulomak Biblije.  

Lijepo, mislim ja dok čitam, i razmišljam kako se  neke male ili možda ipak životne pobjede ostvaruju. Nije “Gloria” Nobelova nagrada za mir, no zasigurno sam možda kompetentniji govoriti o trendovima i modi u NY, točnije Brooklynu, nego što je Obama bio kompetentan za mirovnu nagradu dok je u isto vrijeme bombardirao Bliski istok u ime mira i demokracije. 

Ova moja neka verzija Nobela meni je draga, a sve zahvaljujući peru gospodina Nevia Pintora i isto tako nekim nesvakidašnjim vjerskim vjetrovima koji su zapuhali i inspirirali modu, ali i “sveti” kapitalizam.

Na Jehovinu frendicu ću se osvrnuti u nastavku ove poslanice, jer je ona zapravo i razlog zbog kojega sam se odlučio pozabaviti ovom temom mode i religije i svega što se događa ovdje, po mnogima uključujući i dotičnu, sodomistički nastrojenom zapadu gdje su sve moralne vrijednosti u potpunosti izokrenute i svijetu preko Atlantika na brdovitom Balkanu neshvatljive.

Pri tome ne smatram da svatko treba sve razumjeti i prihvatiti objeručke, i ta osoba nije ništa manje vrijedna, možda malo zakinuta, ali k vragu, tko nije bar malo u nekim dijelovima ovozemaljskog života zakinut? A ne mislim na daltoniste.

Ja sam, primjerice, zakinut za sportsko znanje i razumijevanje svih tih silnih grupa koje divljaju po stadionima i pale baklje. Isto tako ne bih ni prismrdio nogometnom stadionu/areni ukoliko nije riječ o koncertom okupljanju koje je organizirala Seve. 

I to je ok. 

Čast iznimkama nabrojanim na prste jedne ruke koji apsolutno znaju sve i nemaju niti trunke osude. 

Ja ih još nisam upoznao. Kažu da su rijetka, zaštićena vrsta, poput velebitske degenije. 

Kada smo već kod nerazumijevanja i netolerancije, zapitajte se kada ste posljednji put nekoga osudili.

Niste nikada?

Ne serite. 

Osuđujemo svi skupa dok vrtimo naše pametne telefone za čiju proizvodnju djelatnici tvrtke zvana Jabuka preskaču ograde i čine samoubojstva. Te iste telefone koristimo kao pomoćna sredstva kada potajno guramo nos u nečije profile, a poslije iza leđa komentiramo. Brat bratu, privatnosti ionako nema danas i svi smo postali izvjestitelji iz vlastite redakcije zvane život, jer mislimo da smo nekome zapravo važni. 

Čast iznimkama nabrojanima na prste jedne ruke s tim da znamo da ruka ima samo pet prstiju. 

Toliko o poštenju. 

Jedne kišne subote uputi meni moja Rosanda poruku s upitom da kakva je to hipsterska crkva u Americi za kojom su svi poludjeli?

Što bi rekla moja Kaja: “Bože, pa eto meni prvi glas!”

Bogu hvala na Googleu i ne bilo mi teško utipkam ja Hipster Church i skontam da se jedna, zgodno nalazi u mom komšiluku. Otprilike 30-ak minuta. Kao relacija Vinkovci – Osijek.

Dušobrižnici će reći daleko.

Tko je vidio ić’ Boga slavit’ u Osijek kad imaš crkvu kraj kuće.

U ovim gabaritima to vam je otprilike (za Andrijaševčane i Rokovčane) kao od  početka Plavog Jadrana do crkve svetog Rocka. A kad kiša pada, i to je nekima previše, osim mojoj Jeleni koja voli prošetati. No sada kad je sredila auto, ni ta više ne hoda po kiši. (wink)

Uglavnom, i tako odlučim ja, s još tada potrganim meniskusom otići u izvidnicu tzv. C3 NYC crkve. Prije toga sam se morao online prijaviti, nakon čega je uslijedio mail dobrodošlice i nekoliko pitanja, između kojih je uostalom bilo i ono preferiram li više kavu ili čaj. 

Seve bi nadodala, i topli muški zagrljaj.

Odgovorih čaj i ostadoh u čudu misleći da mora biti neka kvaka. 

Kao katoličko dijete odlaske na svetu misu uvijek sam ozbiljno shvaćao i smatrao da dolazak u Božji hram mora biti dostojanstven i elegantan. Dakle, nije to bilo otkrivanje tople vode, već nešto što nam je usađeno odvajkada. 

Odlasci na nedjeljnu pobožnost kod našeg su svita bili uvijek sve samo ne obični. Štirkala se rubina, vadili dukati i zlatare nekada davno, a danas samo za Vinkovačke jeseni i ostale kulturno – umjetničke manifestacije. 

Ipak neke se stvari nisu promijenile.

Žene noć prije imaju poteškoća sa spavanjem jer dobar dio njih odlučuje za Boga prespavati i u viklerima, ne bi li volumen bio postojan. Kažu dolje u saveznoj državi Texas “The bigger the hair, the closer to God”. Ako je suditi po tome, naše vjernice su odmah tik do Njegovih nogu, no ne samo zbog kose, veći i zbog činjenice da su Hrvatice najlipše. Jedino nikada nismo utvrdili što je sveti Duje odlučio, jesu Splićanke ili Kaštelanke?

Bez uvrede, ja kažem Slavonke.

Naše žene imaju stila, to je neminovno. I znaju kako se “spiciti” onda kada je prigoda, pa čak i za nedjeljni “event” zvani misa. 

Crkveni dress code je svima dobro znan – skromno, ali opet elegantno. Ipak treba ostaviti pokoji metar materijala za nakon mise kad će se komentirati nedjeljno ruho, a ne propovijed. Obično je “must have” hlače na peglu (ili svečane hlače), kostim i to po mogućnosti color blocking s prigodnim šalom ili brošem, lijepa bluza i strukirani sakoić ili klasični mantil koji je kupljen u Varteksu prije 20 godina, a još uvijek izgleda kao da je nov. 

Što bi rekla moja strina Anka: “I (rastegnuto i s uzlaznom intonacijom) jebiga, mogu me i saraniti u njemu.” 

Napominjem da je još živa, kao i Varteksov mantil.

Mantil je bio i moj odabir, ali ne Varteksov. No došavši na tzv. hipstersku misu, uočio sam nekoliko zanimljivih detalja.

Prije svega objekt nije bio crkva, već klub ispred kojeg su stajali mladić i djevojka zaželjevši mi srdačnu dobrodošlicu provjeravajući nalazili se moje ime na popisu uzvanika. 

Čudno!

Pomislim, možda me čeka rezervirano mjesto u klecalu, što bi bilo pravo osvježenje, jer inače sjesti u klecala je nemoguće iz vrlo jednostavno razloga – ono je već desetljećima prešutno rezervirano za naše VIP bake. Lista čekanja je nekih 30-ak godina, kada ćete i vi dobiti svoje mjesto nakon što se nekoliko generacija uputi na vječna počivališta. 

Tko čeka, taj i dočeka. 

Baka ni od korova, ali zato prepuno mladih osoba koje ispijajući kavu ili čaj razmjenjuju svoja vjerska iskustva. 

Preodjeven za ovu vrstu bogoslužja stajao sam u kutu poput elegantne crne ovce srčući zeleni čaj i promatrajući okupljene koji su pomalo nalikovali na grupu zaljubljenika u yogu ili pilates te su po završetku istezanja odlučili naletjeti i pozdraviti Onog tamo gore. 

Nigdje kostima, niti svečanih hlača na peglu, a volumen nepostojan. 

Za oko mi se zakačila djeva, iz daljine djelujući da je u svojim tridesetim godinama, što je nebitno za ovu priču, ali baš zvuči pripovjedački, zar ne?

U rukama je držala platnenu kesu koja je, siguran sam, služila kao torba, a koja je bila u potpunosti isflekana. Odjevena u uske traperice s nekoliko rupa i topić koji je otkrivao više nego što je pokrivao uhvatila je moj pogled koji ju je odmjeravao od glave do pete i nakratko štrecnula moje misli koje su išle u smjeru razmatranja činjenice kako se i ne bi baš najbolje provela da se pojavila u Crkvi u Hrvata. 

Neotesana!

Bože, kako je neprimjerena!

Pa nemoš’ tako pred Boga.

Bit će da ju mater nije vidjela kad je iz kuće izišla… i ostali pogledi koji bi govorili više od riječi da se kojim slučajem ta djeva našla na nedjeljnom slavljuu mom malom, ali slatko-osuđujućem selu.

Djeva u poderanim trapericama vjerojatno niti ne posjeduje bluzu ili hlače na peglu, a po svemu sudeći, niti peglu. Ona je došla na kavu i duhovno se uzdići uz pjesmu i slavlje Krista. Možda se kasnije odluči i na Kanyeovu obleku od nekoliko stotina dolara, ali čisto sumnjam.

Modni skener nakratko je pauzirao već uobičajenu radnju kada ga je nakratko prekinuo mladić koji se predstavio imenom Jorge i titulom Kristove sluge, odjeven u još jednu modno-nije-vrijedno-spomena obleku.

A kako si ti našao Isusa? – upitao je nonšalantno kao da me pitao koliko je sati.

Nisam ga niti izgubio, ali me je čisto zanimalo zašto ovdje zalazi, pa rekoh da mu se pridružim. Šarmantno sa smiješkom sam nadodao, misleći kako je ovo baš bila duhovita dosjetka. 

Naravno moja šala je prošla neprimijećeno, a Jorge je krenuo pojašnjavati kako je baš ovo upravo mjesto gdje Krist zalazi jer je ono u potpunosti ograđeno od svijeta koji se bazira isključivo na materijalnosti i konzumerizmu.

A nosio je Zarinu jaknu, koju je tamo neka žena šivala za dnevnicu od dva dolara. 

Slušam tako ja njegov “elevator pitch” koji je trajao malo više od dvije minute, a koji je završio razglednicom s uputama kako ostaviti svoj milodar nakon službe. Najbolje je, prema objašnjenju na pamfletu, napraviti trajni nalog, tako da 10% od svojega mjesečnog prihoda izdvojiš za ovaj Božji hram.

Prijatelju, gdje si mene našao?

Isto tako zgodan prijedlog našim svećenicima, posebno onom potrbušnom iz neke prethodne priče koji voli novac u papirnatom obliku. A niti kartično plaćanje ne bi bilo loše. 

Uglavnom, razlike nema. Lažem, zapravo ima. Država ne financira ovakve organizacije, za razliku od Crkve u Hrvata koja dobiva dobar dio kolača iz državnog proračuna.

I to je sasvim ok.

Ok je i kad Hrvati skupe 18 milijuna dolara u tri dana za malu Milu, a svećenici okrenu glavu u lijevo, sorry, mislim desno. Da se ne uvrijedi ekstremna desnica na čelu s pop/predsjedničkom senzacijom Škorom koja svake nedjelje sjedi prva do oltara.

Naše crkve su puno glamuroznije. Ovaj prostor, gdje se održavalo to, nazovimo duhovno okupljanje, nije mirisao na tamjan i ustajali zrak, već pomalo na ustajalo proliveno pivo. Na trenutak sam pomislio da sam iz New Yorka zakoračio u naš legendarni birc/disco narodnjački club “Tri ruže” koji je uvijek imao sličan, ustajali zrak. Bit će da nitko nije čistio nakon “posljednje večere”. Usput, nigdje nije bilo klecala, već nekoliko redova sklopivih stolica na kojima nitko nije sjedio kada je zasvirao bend koji je pomalo zvučao kao Coldplay, samo umjesto stihova pjesme Yellow, učestalo se zazivalo ime Jesus. 

Blok od tri pjesme je bio i više nego previše, bar za mene, no ne i za okupljene koji su rukama u zraku plesali na taktove ulazne pjesme. 

Koncertno-duhovni delirij.

A onda se na sceni pojavio pastor. Afroamerikanac odjeven u crne traperice i trendi majicu s nekoliko rupa otpočeo je središnji dio slavlja propovijedajući kako je Isus pomogao apostolima s ulovom ribe. Pomalo je sve nalikovalo na stand up komediju, s nekim prizvukom da se Isus baš fenomenalno zabavljao u svojoj 33. godini života, totalno nesvjestan kako će završiti.

Zanimljiv pristup – mislim. Čak i pomalo humorističan.

Interaktivna propovijed koja je zahtijevala uključivanje u svojevrsnu raspravu je bila kap ionako neukusnog čaja koja je prelila moju papirnatu čašu.

Tko je vidio pričati u crkvi, odnosno u  “Tri Ruže”, a kamo li odgovarati na pitanja i naglas odbraviti poruku evanđelja?

Ja nisam.

Moj podbočeni štap i ja smo odlučili napustiti ovu duhovnu avanturu i otići na nedjeljni brunch s porukom – Hvala na pozornosti i zbogom. 

Ipak zahvalan sam na tome iskustvu, jer me je dovelo do nenadanih ishoda, kao što je “Nobelova nagrada”, ali isto tako me ponukala na razmišljanje da svatko od nas u sebi ima taj neki dio duhovnosti koji treba zadržati za sebe. Kao neki privatni odnos s Bogom koji je samo tebi i Njemu znan.

No, za moju Jehovinu frendicu, nema nikakvog drugog putokaza od onoga koji stoji u Bibliji. Tako sudeći prema njoj i Bibliji koju je posljednjih nekoliko godina tumačila zajedno sa svojim suprugom, svim smo mi, da, i vi koji ovo čitate,  lijepo rezervirali kartu za pakao, unatoč milodarima.

U predugoj prepisci u kojoj mi je izrecitirala pola Svetog pisma, između ostaloga je i navela kako ne možemo moliti Boga i isto tako služiti vragu, tj. modi kojom se ja eto bavim. To nije u duhu Boga.

Završili smo tako da sam je slatko poslao na izvor s kojeg je došla, svima dobro znan u hrvatskom jeziku uz napomenu da Bibliju posjedujem, ali je u skorašnje vrijeme ne planiranm analizirati, osim ako je ne objave u Vogueu.

Ruku na srce, koliko je od vas zapravo i čita?

Ako pomisliš da se možeš izvući na gledanje svetih filmova, može te biti sram. Tvoja zasigurno skuplja prašinu negdje na hrastovoj komodi i ti ne spadaš u skupinu onih na prstima jedne ruke koji ne osuđuju, a pri tome ne mislim na Jehovinu frendicu. 

Uglavnom, da zaključim ovaj duhovno-modni Urbi et Orbi s nekoliko pametnih, s kojima se ne morate složiti, ali poželjno je da se složite, jer ja sam jedan od zakinutih, doduše ne kao Jehovina frendica:

Moli i vjeruj u što god želiš, ali budi čovjek prije svega. Uzalud vam je trud svirači na svim krunicama i krvavim koljenima i Biblijama, Kuranima i ostalim udžbenicima ako si govno od čovjeka. 

Svi znamo da ono najviše smrdi, stoga nemoj smrdjeti, nemoj osuđivati, jer na kraju krajeva ni sam ne znaš kako će kraj izgledati iako očigledno vjeruješ u najbolje. 

I na koncu, draga braćo i sestre, možete kao i ja čitati Vogue ili Auto moto svijet, za one malo manje feminizirane, moliti se Bogu i voljeti modu. 

Nema ništa loše u tome.

Bog vas blagoslovio dobrim ukusom i dao vam što manje modnih gafova.

Lijep pozdrav od imigranta koji popio svu pamet svijeta.  

PS. U ovom drugom vam ni On ne može pomoći, kao ni daltonistima. 

Add Comment

Click here to post a comment