Processed with VSCO with a6 preset
Priče/Stories

Kvaka 33

Zaigrajmo igru.

Na što vas sve asocira broj 33?

Broj kilograma koje trebam/trebate izgubiti ovoga ljeta? Odmah da vas obavijestim da ste službeno zakasnili, i to upće nije problem. Otvori taj sladoled koji si skrio/skrila u podnožju zamrzivača i  nagradi se. Jebeš ljeto. Bolje debeo i sretan. Ionako će uskoro zima. 

Tri plus tri daju šest.  Šest ujedno može značiti i broj rata koji vam je ostao da otplatite cipele iz Bate koje si niste mogli priušititi u kešu, ali su baš trendi i vi ih morate imati pošto poto, makar morali jesti paštetu sljedećih 6 mjeseci. Ipak mala je to cijena za subotnju kavu na Cvjetnom trgu s fake frendicama i njihovim fake Diorom. Čast izinimkama, sponzorušama i Marku Grubniću.

Trideset i tri, ha, to su već Isusove godine. Njega su s 33 razapeli jer je “izgravao” Božjeg Sina koji se vucarao po Kani Galilejskoj s 12-oricom muškaraca i Marijom Magdalenom. Razapeli su ga jer poljuljao učmalu židovsku tradiciju i prestrašio ih novim pristupom koji bi se slobodno mogao svesti na nekoliko svima dobro poznatih floskula kao što su: Ljubav za sve!, Ne zabadaj nos u tuđe probleme!, I ne osuđuj druge!.

Svi mi volimo citirati tog dugokosog biblijskog ljepotana i moliti ga za pomoć kad nam gori pod petama, ali 99.99% nas bi ga smatralo čudakom, da ga kojim slučajem smjestimo u sadašnje vrijeme. 

Bože, pa ne bi. Svašta! Svi mi možemo prepoznati Isusa, reći će najvjerovatnije Zlata, okorjela katolkinja koja ne razgovara sa sestrom već dvadeset godina jer su se posvadile zbog tri jutra zemlje koju im mater nije službeno prepisala. 

Btw, tu zemlju više niti nema tko obrađivati jer su im djeca “vani”, pa je zemlja završila kod Todorića. 

Još samo da pripomenem da smo u stanju ne prepoznati proroke i signale s drugog nam svijeta, a očiti dokaz bio je onaj dragi nam nesretnik koji je za mojih srednjoškolskih dana u Vinkovcima  neumorno najavljivao kraj svijeta vozeći se na biciklu na kojem je bila bijela ploča s natpisom Javiti Kofi Annan – ide kraj svijeta. Nikada nismo odgonetnuli tko je bio taj individua, no s vremenom je postao zaštitni znak grada.

Kraj svijeta nije stigao, ali Vinkovaca i Slavonije ipak u neku ruku je, zahvaljujući tamo nekim plavim farizejima koji su se uhljebili i ustoličili u najstariji europski grad od kojega su ostale samo one stare vinkovačke zidine i Jeseni Vinkovačke, dok mi još uvijek čekamo Kofija Annana da se javi. 

Mislim da je ova numerološka analiza malko skrenula s ovotjednog spisateljskog kolosijeka, jer je poanta ovotjednog promišljanja bila zapravo o mojim godinama.

33!

S jedne strane tragedija, a s druge strane samo broj.

Kako je moguće oboje? 

Vrlo lako. 

U sljedećih nekoliko redaka donosim  ukratko uzročno-posljedičnu vezu brojke 33, društvenih konvencija i mene.

Jedne subote uputio sam se na prvu radijsku gažu na Hrvatski radio u New Yorku. 

O samom radu i djelovanju radija, Bogu i Hrvatima u dijaspori jednom drugom prigodom, ali ono što mogu podijeliti je da su prostorije radija kao i tehnologija odisale nekim minulim vremenom kada smo glazbu preslušavali na kazetama i kada je Kićo Slabinac gledao sunce na istoku kako se budi, a sve zbog jedne divne crne žene. 

Moj domaćin toga subotnjeg jutra bio je producent i čovjek od radijske miksete, čika Stipa. Naš susret je nalikovao pomalo na scenu iz neke televizijske komedije u kojoj  su se dvije generacije susrele podbočene na štap. Stipa zbog problema u leđima, a ja… i ptice na grani znaju zašto. 

Kako to inače biva, međusobno upoznavanje je krenulo već dobrim starim pitanjem: ”Koliko ti je godina?”

“Trideset tri”, odgovorim ja.

Odmah, bez stanke za udah, na posljednjem samoglasniku i, brojke tri, Stipa je ispalio već provjereni rafal u propitivačkoj verziji zvanoj ruski rulet.

“ A jesi oženjen?”

“Ne”, kratko dobacim.

Metak u glavu!

Njegovo lice poprimilo je razočaravajući izraz, kao da sam rekao da  nisam izašao na protekle izbore za europske zastupnike. Odjednom je srdačan izraz zahvaljujući usjeklim borama koje su se na moj odgovor u trenu presložile na njegovom licu, zamijenila zabrinuta mimika i neizostavno pitanje:

“ A šta čekaš? Trebalo bi se ženiti, ipak su to sada neke godine kada je vrijeme. Kada ćeš se ženiti?”

“Nemam u planu trenutno!”

 Uz naznaku da vas zaboli ona stvar i zahvalu što  ste me podsjetili da je posljednji vlak za “brak” na kolodvoru zvanom “Uvriježene društvene norme” na odlasku. 

“Eh, već su to Isusove godine, pa bi trebalo početi razmišljati”, zaključio je Stipa dok je otpočeo svoju životnu priču o tome kako je dospio u Ameriku nakon prvog braka koji je sklopio u Njemačkoj, a koji je neslavno završio te ga nagnao da sreću potraži preko Atlantika. Danas sa svojih 80 i kusur godina živi s novom partnericom, a radio mu je i dalje najveća ljubav, kao i Kićo Slabinac.

I dalje ne znam kakve veze to sve ima s Isusom, ali dolazim do zaključka da je trideset i treća valjda ključna godina u životu svakog muškarca. Što se tiče ženske populacije, vaš vlak je već u Okučanima, tako da vam je uzaludno tražiti rupu u društvenim normama jer su, sudeći prema nekima, vaši jajnici i jajovodi apsolutno neuptrebljivi, a biološki sat vam je prestao zvoniti. 

Ulaziš u razdoblje života kada se svi otpočnu brinuti za tebe i tvoje stanje kao da si invalid. Ispada da je još i ok biti invalid ukoliko ne budeš sam u invalidskim kolicima, jer je od prijeke potrebe da te netko konstantno gura kroz život. Ne do Bog da se guraš sam! To je još veća tragedija od oduzetih nogu i kud na vraga sve, još moraš tješiti uplakane jeruzalemske (čitaj seoske) žene da si ok!

Ukoliko se nisi do Isusovih godina ostvario/la na obiteljskom planu, ili si za otpad, razapinjanje,ili si, kako bi jedna moja poznanica rekla, neiskorišteno sjeme koje će propasti. 

Ne lažem, majke mi, rekla je!

Evidentno sam za sve troje. Možda ipak ovo treće izbjegnem ukoliko ostavim milodar u banci, ne misleći pri tome na PBZ.

Stipino izlaganje dovelo me do zaključka da nekim neumjesnim pitanjima jednostavno ne možeš uteći ni unatoč kilometrima i Atlanskom oceanu. I dok je doma, u Hrvatskoj, takva vrsta zabadanja u tuđi život dio tradicije i folklora, ovdje se to smatra neumjesnim pitanjem i zadiranjem u tuđu privatnost.

Ajde šta si osjetljiv, šta sereš, pa čovjek samo pita, opravdava Stipin gestapovaki pristup moja balkanska polovica, dok se ona američka neugodno migolji na kožnom stolcu u prašnjavom podrumskom prostoru radija. 

No ipak je riječ o pitanju koje svi mi, tzv. samci u svojim tridesetima želimo izbjeći, jer nas podsjeća na neke poraze ili u tom nekom trenutku nedostižne ciljeve.  

To je više od pitanja. To je tvrdnja s prizvukom nerazumijevanja i sažaljenja koja odzvanja u srednjem uhu još neko vrijeme i podsjeća te da ćeš još jednom prilikom ispunjavanja formulara, umjesto kućice “married”, označiti onu “single”.

Inače, što god napravio u svom životu, koja god postignuća imao, ukoliko nisi oženjen/udana, badave ti sve, jer ti si baš nesretan. Nemaš nikoga. 

Takav je prizvuk pitanja jesi oženjen/a a intonirano  melodijom “Pa baš tužno, a valjda ćeš i ti nekoga naći”. 

Hvala na lijepim željama. 

Jedna takva stigla je i na moje rođendansko jutro. 

Sretan rođendan, sine, kriknuo je tata preko telefona otprilike u 6:30 ujutro po newyorkškom vremenu. 

Oči su mi se iskolačile jer sam tek prokrmeljio iz postelje shvaćajujći da sam napunio 33 godine. U međuvremenu se kroz tatin kratki recital lijepih želja, pozdrava i 365 pitanja na uranak, proderao već dobro poznati visoki c kao zvučna kulisa koja je više nalikovala na rođendanski proboj zvučnog zida, a znan kao glasnice moje mati Kety. Poruka je više nalikovala na prijeko potreban savjet kako bi se izbjeglo prokletstvo: trideset i tri su ti  godine, vrijeme ti je da se ženiš. 

Kada lava probudiš bez mirisa pržene Franckove kave, s rečenicom koji te ubode kao šilo u dupe, zasigurno ne dobiješ milozvučan odgovor na takvu tvrdnju.

Moj odgovor je bio da se neću nikada ženiti, na što je s druge strane telefona nastao gromoglasan muk, nakon kojega se oglasilo pitanje vezano za  sljedeću temu, dok se veliki ružičasti slon ispuhao. 

Kako da znam u 6:30 kada ću se ženiti? Kako da znam hoću li se uopće ženiti?

To vam je, otprilike, kao kada biste pokušali dati odgovor na pitanje zašto je Hrvatska na rubu propasti ili zašto je Tajči otišla u Ameriku.

Pretpostavljam da vas jednako, u 6:30 zaboli za oboje.

Tog jutra, nakon čestitke i pregršt lijepih želja, poželih biti uspavana ljepotica i zaspati još koje desetljeće. 

Dogodilo se samo da sam navio alarm za nekih sat vremena i uživao u toj svojoj single kućici koju sam označio na formularu. 

Ovoga puta ostavljam vas bez zaključka. 

Pametnom dosta. 

A vi ste pametni.

Samo kratka napomena, nemojte da vas bespotrebno bole one stvari za nečiji bračni status. 

Bilježim se sa štovanjem, do sljedećega puta.

Vaš tridesettrogodišnji imigrant koji je popio svu pamet svijeta. 

Photo by Mary Peterson


Add Comment

Click here to post a comment