Priče/Stories

Povratak iliti Gdje si bio 91’ part 2

U 4:15 probudio me stari pratitelj prekooceanskih putovanja znani kao jet lag! Bila je to ujedno četvrta noć u Solinu i računao sam kako bi trebala biti  normalna kada je riječ o spavanju. 

Zakomio sam oko ponoći, a umjesto nesnosne dalmatinske vrućine na solinsku scenu je nastupila hirovita bura koja je svojim fijukom i pjesmom tresla škure solinskim sokacima. Izazvala je u meni bijes onog malog dječaka koji se uvijek za vrijeme ljetovanja u Dalmaciji molio prije spavanja da dan bude vruć i bez kiše, kako ga slučajno ne bi potratio, a da ne ode na plažu i uživa u morskim radostima. 

Neke se stvari i osjećaji ne mijenjaju unatoč protoku nekoliko desetljeća.

Oboje su me, i gospodična Bura (pretpostavljam da je single, jer ju evidentno nitko ne može ukrotiti) i gospon Jet Lag  natjerali iz kreveta te sam uz suputnicu mrzovolju krenuo putevima svojih sjećanja uzbrdom kroz Ulicu don Lovre Katića. Koračajući sam izbjegavao  otpale, trule smokve po putu pomiješane s mirisom maslina i dalmatinskog zraka.

Još ne znam je li  kriva Bura, vremenska razlika ili pak neki stari uzburkani osjećaji koji su se desetljećima taložili u meni i sada u neko doba noći uz miris soli i ustajalu zgaženu smokvu te prepričavanje anegdota iz djetinjstva, naviru vanka i vode me kroz sjećanja onog malog dječaka krezavih zubi s ultramodernom talijankom na glavi. Opet ga vidim kako znatiželjno gleda kumu Irenu dok ona užurbano nanosi “pituru” na svoje okruglo lice i brzinom svjetlosti prosipa kapljice parfema na vrat. Pogledom me ošine, namigne, nasmije se i veli: “Jesan li ti lipa?”

Ja stidljivo  kimnem glavom i dobacim joj natrag osmijeh odobravanja, a ona meni pokoju kapljicu svoga parfema koji sam u ovu ranu/kasnu uru osjetio u nosnicama pomiješanim s morskim zrakom. 

“Idemo na Brda, kreni u Peglicu, mater i Top nas već čeka!”

Mater je, u bijeloj pamučnoj haljini na plave tufne koju je ubacila u kufer, misleći kako ide na ljetovanje, ugodno  popunila svojim trudničkim trbuhom narančastu Peglicu i s pogledom koji nije odavao odobravanje “ošacovala’’ kumu Iru i mene dok smo se užurbano i pomalo prestrašeni njezinim prodornim sitnim očima primicali automobilu.

S ništa manje oduševljenja nije nas popratio niti Topov pogled.

Kuma je uvijek bila znana po tome da sve radi u zadnju minutu, pa su tako odlasci na posao u ranim jutarnjim satima bili poput utrke s bikovima u Pamploni. Ozlijeđenih nije bilo, ali hektično prelijetanje hodnikom, ispadanje torbice i navlačenje cipela u hodu dok je sat otkucavao 7 i 30, a Top sjedi u peglici sa svježe zaglađenom kosom čekajući tradicionalno svoju uspavanu ljepšu polovicu, postali su njezin zaštitni znak. 

Uglavnom, oboje su, i Kety i Top prezirali kašnjenje, a nas nije bilo briga jer smo si baš super mirisali. 

Kety je ovoga puta još više bila iziritirana našim kašnjenjem jer je u plastičnoj zdjeli, među nogama, držala tijesto koje je bilo spremno za pećnicu, a uobličeno u prave slavonske poslastice zvane kiflice. 

Na Brdima, dijelu Splita koji ni po čemu ne nalikuje na brdo, živjeli su Irenini roditelji, Tonka i visoki markantni barba Tonči. Stan je odisao nekom starom elegancijom i splitskom dekadencijom, a teta Tonka je bila jedna od onih gradskih dama koja bi te dočekala s postojanom frizurom, uvijek elegantno odjevena i sa serviranim ručkom i prigodnom kritikom.

“E, a di ste do sada! Već san se zabrinula”, kriknula je s vrata.

“Ajde, majko, znaš kako je u ovu uru uvik gužva”,  dobacila bi Irena, uvijek vidno iziritirana Tonkinim komentarom visoke frekvencije. 

Ja sam s dozom poštivanja izuo svoje tenisice i ostavio ih ispred stana. Nisam znao da to nije bilo potrebno, ali mamin unutarnji glas je definitivno imao isti učinak i u Splitu. Kasnije ih je donijela teta Tonka s velikim osmijehom na licu govoreći kako sam baš lijepo odgojen. 

Gostima na dar, Kaji na čast! 

Irena Topić

Mama je za to vrijeme već završavala kiflice punjene pekmezom od šljiva koji smo toga ljeta ponijeli sa sobom u Dalmaciju. Voljela se pohvaliti svojim kulinarskim sposobnostima, a još više desertima, posebno na dalmatinskoj sceni. Znano je da Dalmatinci vole dobru spizu, ali kolače ne vole praviti, međutim za dobru degustaciju su uvijek spremni. Tako da su Kajine desertne sposobnosti itekako dolazile do izražaja. 

Još i danas, nakon 28 godina, po solinskim kuloarima se prepričava rođendan na kojemu je poslužena torta od banana u koju je utučeno 20 domaćih jaja. Bila je to Kajina ostavština aka legacy Dalmaciji i Dalmatincima s daškom Slavonije.

U međuvremenu se kuma Irena  izgubila kao guska u magli. 

Tonka je bila iznervirana činjenicom da je kći nestala bez ikakve najave. Mama je  iz kužine dobacila da je Irena otišla do dućana jer je zaboravila kupiti vanilin šećer, na što je Tončina uvrnula nosom, jer je više nego evidentno da se u njezinim kuhinjskim ormarićima nalazi vanilin šećer.

Zrno šećerne sumnje dodatno se zakotrljalo u Tonkinoj glavi nakon moga, nepozvanog, sudjelovanja u razgovoru odraslih. 

“ Ali, mama, pa zašto kuma ide u dućan, nije li trebala ići voziti ispit?” javio se lajavi petogodišnjak kojega je mama ošinula pogledom, jer joj je jedino to i preostalo s obzirom da su joj ruke bile već duboko u tijestu i brašnu.

“Gospode dragi! Pa jeli ona normalna?” zavapila je Tonka držeći se za glavu, dok je bakreno crvena kosa i dalje bila nepomična uslijed trovremenskog tafta koji je činio kosu otpornom i u najtežim slučajevima, kao što je na primjer bila ova dramatična situacija.

“ Kajo, jeli to istina? Irena se vozika uokolo dok bombe padaju?”

Mama je kimnula glavom i usmjerila svu svoju koncentraciju na kiflice i na mene, probadajući me pogledom iako nije bio usmjeren prema meni. 

Barba Tonko se uključio u raspravu nadolijevajući svojim tenorskim glasom ulje na već ionako uzavrelu atmosferu dok je Tonka, sada već pomalo bijesna, a sve manje zabrinuta, nabrajala dalmatinske izraze za koje sam bio uvjeren da ne spadaju na listu komplimenata. Iščekivali su Irenu kao Godota dok su u pozadini odzvanjale popodnevne vijesti, a istovremeno mi je u glavi odzvanjao pogled moje mame koji je najavljivao još jednu seansu predavanja o tome da ne pričam o temama koje se ne odnose na mene. 

Bio je to ujedno i drugi žuti karton, jer već sam jednom prigodom izlajao kumu i mamu kada su pod krinkom odlaska kod doktora otišle u Crveni križ po pomoć koja je bila predviđena za izbjeglice. Kum Top se kategorički opirao tom podvigu jer je smatrao da obitelj, koja je od peteročlane povećana za još dva člana s trećim na putu, nema potrebe za socijalnom pomoći. Gladni niste, žedni niste – zaključio bi Top gotovo svaki puta prilikom okupljanja za obiteljskim stolom.

Ali mi smo bili izbjeglice.

Mamu je to izluđivalo jer se osjećala vrlo opterećeno, u svakom smislu riječi, posebno posljednjih dana trudnoće, stoga je u suradnji s kumom Irenom skovala plan da zajedno odu po pomoć koja je ujedno uključivala i raznorazne potrepštine za novorođenče. Duge redove u Crvenom križu u sprintu preskakala je zahvaljujući statusu trudnice i grašcima znoja koji su redovito uramljivali njezino okruglasto lice.

Pomoć je bila izrealizirana u roku odmah, a kuma Irena i mama, iznimno sretne i s punim rukama namirnica i kućnih potrepština te nešto keša, razrađivale su plan kako to sve objasniti Topu. Nakon što smo utovarili sve u malešnu Peglicu, dame su se odlučile počastiti ručkom, a mama je čak uspjela nagovoriti kumu Iru da promijeni okvir za naočale, jer se ovaj postojeći već  raspadao. Kaja ne bi bila Kaja da ne nastoji uzvratiti dobra djela darovima, stoga je i teti Rosandi pripremila dar u obliku prstena koji joj je darovala za Božić, na što se ova zacrvenjela od neugodnosti jer apsolutno nije očekivala takvu gestu. 

Kaja/Kety joj je u kratkim crtama pojasnila da joj nema što biti neugodno jer je to ipak mali znak pažnje kada se uzme u obzir da smo okupirali njezinu sobu na nenadanih 6 mjeseci. 

Usput, Rosandi je i dan danas neugodno kada dobije dar od Kaje.

Top nam se pridružio na ručku, a ja sam s veseljem obznanio da smo išli pokupiti izbjegličku pomoć i da je kuma dobila nove naočale, na što su se ove dvije grohotom nasmijale. Znao sam da je kazna na putu uz pratnju osjećaja neizvjesnosti, jer nikad nisam mogao riješiti jednadžbu kojom bi dobio rezultat za X, što je u ovom slučaju bio oblik služenja kazne. 

Ista misao me morila dok je mama završavala kiflice.

Tih ratnih dana, iako Split, za razliku od Slavonije, nije bio u izravnoj opasnosti, nije bilo preporučljivo hodati naokolo, a kamo li polagati vozački ispit. Za Irenu je to bilo tek nekih dvadesetak minuta obveze, a vožnja automobila joj je bila u krvi. Bez imalo lažne skromnosti tvrdim da je najbolji vozač ikada kojem papučica gasa nije strana. S njom su izleti uvijek dinamični i prepuni štorija o ljudima koje niti ne poznajem tako dobro, ali kroz njih uvijek imam osjećaj da ih znam cijeli život. Irena je uvijek bila odličan pripovjedač, a noću bi mi, kada nismo imali struje, pod žutom svijećom čitala Ježevu kućicu i radila prekrasne crteže u mojoj maloj bilježnici koja je danju služila za domaće uratke pod učiteljskom palicom Nedjeljka Topića znanog Top. 

I dok je majka Kety punila tijesto domaćim slavonskim pekmezom od šljiva i slagala kiflice u limenu tepsiju, teta Tonka je ispijala popodnevnu kavu, koja je bila sve, samo ne opuštajuća. 

Ulazna vrata su se oglasila, a s njima i Irena koja je slavodobitno obznanila da je položila vozački ispit.

“Ti stvarno nisi normalna, Irena. Otirat ćeš me u grob!” kriknula je Tonka.

“Položilaaaaaaaaaaaa”, smijala se Irena dok je Tonka s negodovanjem srkala sada već ohlađenu kavu (ljudi baš vole srkati juhu i kavu i onda kada nije više hladna).

Ne znam jesmo li bili više sretni što je Irena položila vozački ispit, ili što se vratila živa. Ispostavilo se oboje, a cjelokupnu situaciju opustio je barba Tonko posluživši domaći prošek s otoka Lastova te nazdravivši Ireninom podvigu i maminoj trudnoći. 

Mene i je i dalje mučilo kakav će biti moj ishod. Jedino što me je tješilo je mogućnost da se sve zaboravi kada mamine vruće kiflice svojim mirisom omame Dalmatince, no što će omamiti ili pak odvratiti pažnju moje mame, to je već teže pitanje. 

Taman kada ih je u tijesnoj Tonkinoj kužini s nekoliko grašaka znoja na čelu uspješno ugurala u pećnicu, oglasila se sirena. 

A pizdu materinu, kud baš sada uzbuna!, kriknula je mama, dok je barba Tonko brže – bolje odvrnuo slavinu u kupaonici kako bi napunio kadu vodom u slučaju da vode nestane. Ujedno je to bio njegov ritual, kao i isključivanje svih osigurača u stanu kako ne bi došlo do nenadanog požara.

Sve se odvijalo tako brzo, a ja sam stojao kao ukopan, dok je teta Tonka iz starog ladičara izvukla torbu punu konzervi i kruha, vode i još koje kakvih potrepština. Sljedeće čega se sjećam bio je podrumski prostor u kojemu smo svi, uključujući i ostatak zgrade, bili zgurani.

Mamu su brinule kiflice koje su ostale u rerni.

Barba Tonko je pizdio jer nije mogao zbog kiflica isključiti osigurače.

Kuma mi je na uho počela recitirati odlomke Ježeve kućice.

Ja sam u strahu odahnuo jer su uslijed zračne uzbune svi  zaboravili na moja lajava usta i kaznu. 

Da sam mogao, radije bih odabrao kaznu. 

Sunce je već bilo na obzoru, a iz ‘91 me je u stvarnost vratio miris turske kave koji se prikrao iz Rosandine kuhinje. Cvrčci su već započeli svoj homage ljetu. Na pomolu je bio još jedan topli dalmatinski dan. 

Add Comment

Click here to post a comment