Priče/Stories

Odj… Silvestre!

Ovo duhovno promišljanje posvećujem svima onima koji na Silvestrovo sastavljaju listu želja i ciljeva i onda negdje na polovici siječnja shvate da su sami sebe razočarali, a do kraja godine popis zaborave. I tako prođe još jedna godina u nizu, a kile skinuli nisu dok članarinu u teretani i dalje plaćaju. 

Priznajem, taj sam!

Ovih dana u putešestvijama instagramskih prostranstava često nailazim na izjave i postove kao što su: “Ajme ova godina je bila katastrofa”, “Jedva čekam 2020.”, “I am so over with this year”. “New Year, New Me”, “Ready to conquer 2020” i ostale poslovice s Pinteresta koje prekopiramo na naše profile i mislimo  da smo ekstra pametni i produhovljeni. 

Nismo!

Instagramski profili postali su javni dnevnici i mjesta ispoljavanja najglupljih ideja i izjava. 

TOP TRI:

“Kupila sam novu vestu od pet tisuća kuna koju mi je sluškinja oprala u veš mašini, dali da je otpustim” – žena nogometaša koja ne zna za interpunkcijske znakove, ali zna kako se piše Dior i Živenši. 

“Moje dijete se po prvi puta pokakilo i svi smo sretni zbog toga”, plus fotka usranog djeteta – besposlena mama.

“Jebem ti državu, dolje vlada, sve je skupo” – dežurni komentatori i istjerivači pravde putem Instagrama, ujedno znani kao dežurni komentatori političkih aktivnosti/neaktivnosti iz topline svoga doma.  

U poseban krug instagramskog pakla spadaju oni koji na svojim profilima imaju jednu ili niti jednu fotografiju, ali sve znaju o svakome i ništa, ama baš ništa ne komentiraju niti lajkaju. One/oni se isključivo hrane tuđim profilima i iz prikrajka zaviruju u tuđe živote.  Ruku na srce, danas ništa nije tajno, pa ni činjenica da je Kolinda spavala s Mamićem, ali svi ćemo rado zatvoriti jedno oko na to jer je ona svake nedjelje na misi i nećemo komentirati, ali ćemo svi sve znati i praviti se ludi. Tako i s Instagramom. 

Život, zar ne?

Marija Magdalena bacila kamen i pogodila mene u glavu.

Toliko o neosuđivanju i Instagramu, a u nastavku se vraćam na Novu godinu i ostale floskule.

Nova godina, novi ja… jednom je nekada netko napisao te se ovih dana prevrće u grobu od zlouporabe ove rečenice. Vidjela je žaba da se konj potkiva te i ona digla krak u nadi da će se sve promijeniti. I njoj dopizdilo skakutati okolo bosa pa se i ona htjela ponoviti u potkovu odnosno štiklu. 

Tako i ja. 

Toliko mi se proteklih mjeseci napunila glava ispranim floskulama da me nagnalo u analizu 2019. godine.

Spoiler!!!! 

Za neke će ovo biti tragično. 

Ali nije!

Pitanje koje si postavljam je – gdje je pošlo po zlu?

Sada gledam svako zlo za neko dobro, ali sve u svemu, 2019. mogu sažeti u tri pizde materine. 

Nažalost, to je jedina floskula koja nije instagramski prihvatljiva, ali ujedno i jedina, složit ćete se, kojom možete opisati trenutak kada sve krene nizbrdo, ili još bolje i jasnije, u tri pizde materine. 

Negdje sam pročitao i čuo da je za uspješnu novu godinu potrebno odraditi visinske pripreme na Silvestrovo. One uključuju očekivano podvlačenje crte ispod tristo šezdeset petodnevnog razlomka zvanog život, pranja i brisanja svakog dijela kućanstva i onog kojeg pop ne vidi, te neizostavno praznovjerne rituale poput crvene boje za sreću i čestitanje u ponoć od osobe suprotnog spola inače sve ode k vragu. 

Da odmah razjasnimo, lezbe i pederi, loše vam se piše po tom pitanju. 

Kao i svakog Silvestrova, tako i protekloga, sve navedeno je učinjeno, što bi rekla moja mater –  sve po PS-u. 

U novu godinu smo ušli sretni, okruženi dragim ljudima i uz zagrljaj kurve Nade da će novo proljeće biti još uspješnije nego proteklo i da će obilovati sretnim trenucima i novim dragim uspomenama dok svi zajedno plešemo u kolu zvanom ljubav prepunom tolerancije i mira. 

Niti mira u svijetu, jer rat u Iraku još traje, no nas se to ne tiče jer nije u našem dvorištu.

Uglavnom nešto dobrih trenutaka, a optimizam u negdje 6 metara pod zemljom. 

Nada u zagrljaju drugoga koji je platio više. 

Ukratko život, a u dugo, krenimo redom.

Već je znano da tragedije dolaze u tri… pri tome ne mislim na psovku, pa stoga neću više duljiti.

13. siječnja

Brzopotezno lomljenje prednjeg križnog ligamenta i meniskusa na uredskoj zabavi uz zvuke Destiny’s Child i Bootylicious. Ako želiš više doznati o ovoj epizodi, posjeti jednu od prethodnih priča. 

Ne baš blistav početak prvog mjeseca nove godine uz neprocjenjivo iskustvo prve operacije, susret s američkom birokracijom i zdravstvenim osiguranjem zapravo je odredio ton sljedećih 350 dana 2019. Tada još nisam bio niti svjestan da sam otvorio tek prva vrata, te da je još bilo potrebno otkriti koje se sve životne opcije kriju iza vrata broj 2 i 3. 

Sretno isplivah iz te situacije s obje noge, relativno zdrave i uz poruku da je potrebno cijeniti zdravlje dok ga imaš. Nije da sam otkrio toplu vodu, ali istina je ta da ju otkriješ tek onda kada shvatiš koliko ti je potrebna, u ovom slučaju topla voda i druga noga. Poglavlje sam zatvorio uvidjevši koliko toga možeš sam napraviti bez ičije pomoći i samo s dvije štake i uz eventualno hektolitre suza prolivene u početnom stadiju oporavka. 

Ok. Mislim da je to bilo to za 2019. 

Međutim, idemo dalje.

27. srpnja

Da stvar bude ironična i povezana s nogom, izvedenica od riječi noga je nogiran. A to se izdogađalo uslijed jedne srpanjske vruće newyorške večeri. Svima ovim putem zahvaljujem na sućuti i podršci. Dobro sam i još sam uvijek single. I da, Jelena i Boris se žene (provjeri priču ‘’Tri prekida i zaruke’’).

Nakon toga pokušao sam se voditi onom u stilu, sada je moje vrijeme, posvećujem se isključivo i samo sebi, single world here I come. I don’t care about you… i ostale bedastoće. Život mi je servirao limune i sada ću ja napraviti limunadu i limun pitu zajedno i okrenuti život naglavačke. 

I uistinu jesam.

Pita je bila relativno ukusna, a život se okrenuo naglavačke, ali ne nužno u pozitivnom smislu, jer vrata broj tri su me toliko zviznula u glavu da sam u datom trenutku vidio sve zvijezde oko svoje glave i anđele što me pjesmom slave.

18. studenog 

Mnogima znan kao dan kada je pao Vukovar. 

Toga se dana nisam sjetio niti Vukovara, niti kolone sjećanja, i to možda  prvi put u ovih pet godina. Umjesto u mislima u koloni sjećanja toga sam jutra, nakon onoga što je trebao biti  redoviti sastanak kolektiva u tvrtki, doznao da nam je taj ponedjeljak ujedno i posljednji radni dan te da imamo nekoliko preostalih sati kako bi pokupili svoje osobne stvari u kutije koje su nas čekale nakon izlaska iz sobe za sastanke. Doslovno smo bili oprani hladnim verbalnim tušem.  

Naravno da smo iščekivali takav ishod, ali ne tako brzo, možda kao neku agoniju koju je prošao Đuro Đaković ili ne znam, on the top of my head mi sad dolazi Vinkovačka televizija ili Kamenski gdje se plaće nisu isplaćivale i po nekoliko mjeseci, a ljudi su i dalje vjerno dolazili raditi,  ali ovdje u prijestolnici hladnokrvnog kapitalizma sve se odvijalo nekako brzo i na trenutke bezbolno. U roku od tri sada sve moje kolege i ja stajali smo u koloni dok nam je zaštitar pregledavao kutije i osobne stvari kako slučajno ne bismo otuđili inventar iz Juna. Od cijenjenih djelatnika postali smo potencijalni kriminalci. 

Toga dana kiša je padala kao u pjesmi Ivana Stapića, ili je nebo plakalo. Zapravo, kad bolje razmislim, oboje. 

I eto tako, ta je limunada  iznenada postala pregorka, a 2019. jedna od najgorih godina. 

Srdačne čestitke. 

I što sad?

Ubij sve i vrati se sam ili obriši suze i u nove podvige, jer ne preostaje ti ništa drugo nego, kada te vrata pod rednim brojem tri opizde po nosu, tražiti vrata pod rednim brojem četiri. Ukoliko je limunada pregorka, dodaj malo vode i žlicu šećera i brzo promiješaj dok se šećer ne otopi. Otprilike tako i sa životom, kada je gorko, odnosno teško, prihvati to kao lekciju iz koje ćeš izvući maksimum i pretvoriti u nešto pozitivno.

Ajme, kako sam produhovljen!

Uistinu nisam, ali jednostavno ti ne preostaje ništa drugo inače ćeš utonuti u beznađe depresije i melankolije, a to stanje nikom nije pomoglo, čak štoviše, nepoželjno je i neprivlačno te predstavlja početak začaranog kruga u kojem do samog kraja odbijate obavljati i osnovne životne funkcije, uključujući i tuširanje.

Ono što možete napraviti je, ukoliko je i vaša godina bila tragikomična i ispunjena ipak lijepim sjećanjima, podvući crtu i jednostavno reći, odjebi, Silvestre i novogodišnje odluke. Jedinu odluku koju trebaš napisati je da ćeš svakoga dana barem 5 minuta biti sretan, ili biti svjestan koliko si sretan. 

A kako ćeš to osvijestiti ili učiniti?

Nemam pojma! Možda zna Šimleša, ili Ana Bučević. 

Ako niste njihov ljubitelji, toplo preporučujem udarac malim nožnim prstom o rub  kreveta.

Prosvjetljenje je zajamčeno. 

Provjereno i puno lakše od lomljenja noge. 

Sretna vam Nova godina, dragi moji. 

Add Comment

Click here to post a comment