Priče/Stories

Kod vas/nas u Ameriki

Ej, a tamo kod vas u Americi. Za neke koji su izbjegavali druženje s trio gramatikusom Finkom, Babić i Mogušem, još uvijek je “Ameriki”, jer je sibilarizacija  nepoznanica kao i odgovor na pitanje koja rijeka teče ispod savskog mosta, ili na koji dan spada Veliki petak. Na sreću, takvi primjeri nas iz dana u dan uče toleranciji i sveopćem prihvaćanju onih koji su zbog nekih razloga bili zakinuti  za taj komad osnovnoškolskog obrazovanja ili tada nisu još postojale dijagnoze raznoraznih poremećaja u razvoju. 

Anyway, nastavljam  sa starom hrvatskom poštapalicom. 

Srdačno vas pozdravljam s velikom isprikom jer je od mojega posljednjeg promišljanja prošlo nekoliko mjeseci. Pri tome Silvestarsku poslanicu ne računam jer je to bilo očekivano. U jednom od sljedećih literarnih ostvaraja svakako ću se osvrnuti na potonje razdoblje. U ovom se tekstu pak više fokusiram na žulj koji me je mučio još od posljednje posjete mojoj, kako bi zapjevala nekada Maja Blagdan, jedinoj, mojoj predivnoj, mojoj prelijepoj zemlji Hrvatskoj. 

Ne zamjeram ako ste me već otpisali kao ozbiljnog spisatelja. U potpunosti razumljivo, ali isto tako zahvaljujem što ste me čitali. Iako ne pokušavam pronaći opravdanje za nepisanje, isto tako mogu pronaći milijun fenomenalnih razloga zašto stvari nisu funkcionirale u posljednje vrijeme. Umjesto odgovora, na vaše zašto, ja ću jednostavno odgovoriti, zato i dodati slijeganje ramenima. 

Ovo koncizno izlaganje posvećujem svima onima koji smatraju da je ostatak svijeta jedno veliko opasno polje u kojemu maleni imigranti Hrvati lutaju daleko od ‘’otadžbine’’, da me neki ne proglase komunistom, domovine,  kao onaj izgubljeni sin koji je trošio očev novac pa se na kraju, nakon što su financijski izvori presušili, vratio na taj isti očev valov.

Poznavatelji evanđelja znaju o čemu govorim, a ostalima poruka – gorjet ćete u paklu. 

U ovom slučaju brižni otac ili majka (za feministice) je Hrvatska, ali ista ta Hrvatska sačinjena od mahom fenomenalnih ljudi broji i onaj mali postotak debila koji se na facebook profilima kriju iza fotografije psa i koji zdušno komentiraju kvazinovinarske članke na Indeksu i koji će ti prvi reći  – “A sada si se vratio, što tamo kod vas u Ameriki nije dobro?”

U slučaju takvih susreta treće vrste, ukratko imate, odnosno imam dvije opcije:

Prva bi uključila uljudni kiselo – slani osmijeh, kimanje glavom i nastaviš dalje sa životom, jer ljudi moraju lajati, nesvjesni činjenice da ono što izgovaraju imaju itekakav efekt na osobu kojoj se obraćaju neovisno na činjenicu da ih zapravo nebi trebalo uopće zanimati kako ti to tamo negdje daleko, al eto ljudi su znatiželjne prirode. U ovom primjeru ti ideš dalje uzdignute glave jer si se napokon konektirao sa svemirom i nemaš potrebe investirati u takvu vrstu razgovora. Bilježim se sa štovanjem. 

Druga bi bila brzopotezna: Boli te kurac.

Načelno uvijek koristim prvu opciju u takvim, hajde nazovimo razgovorima, ali tu i tamo se okoristim ovom, i to kada 10 puta moram reći da je meni Amerika sasvim ok, tj. bolja od cjelokupne situacije i fenomenalnih likova koji uzastopno prodaju flaširanu maglu s okusom limuna i mnogi je godinama ispijaju dok iščekuju oglase za posao na jadranskoj obali. Ništa loše u tome odnosno u stagnaciji, da je zapravo riječ o stagnaciji, a ne o gotovo tri desetljeća recesije, materijalne i one  duhovne.

I obično, kada se odlučim za drugu opciju i ispostavim račun s nekoliko činjenica,  otvorim Pandorinu kutiju u kojoj se nalaze argumenti za koje bi svatko mogao reći da su u najmanju ruku debilni. 

Krenimo od  prvog argumenta.

Vama je Trump predsjednik.

Vama je HDZ na čelu države već gotovo dva desetljeća. 

Pametnom dovoljno, uhljebima ugodno, a sirotima duhom u potrazi za smislom života nikad jasno unatoč činjenici da je situacija takva kakva je jer za bolje niti ne znaju. Trump je zasigurno idiot, nema argumenta koji bi mogli to osporiti. Što veća zemlja, veći idiot na čelu. Moglo bi se to zaključiti ne samo na primjeru SAD-a koji zatvara male Meksikance u kaveze, već i na primjeru braće Rusa koji zatvaraju male pedere na puste otoke (ne, ovo nije vrijeme za pljesak, odobravanje i za dom spremni). Međutim Hrvatska je dokaz da veličina idiotizma nije nužno povezana s kilometrima i veličinom zemlje. Dokaz smo mi, Hrvati, koji smo mala zemlja velikog idiotizma, koji tako volimo biti u kolotečini političkih govana koja toliko smrde, ali ne ipak dovoljno da bi se ustali iz fotelje i otvorili prozor i prozračili kuću. Za one malo sporije, ovo je bila metafora.

Da, nama je Trump predsjednik, a vama će biti Kolinda ili Milanović, pa ti sada reci tko je bolji izbor. 

Maja Šuput!

Kod vas tamo stalno netko nekog ubija! 

Prezirem statistiku jer je rijetko dosljedna, ali za potrebe ovog izvještaja s ove strane bare poslužit ću se gore navedenom opcijom. I ako čitate ove retke, zamislite Sašu Kopljara ili Miroslava Bagu koji interpretiraju sljedeće:

U 2019. godini u Americi se dogodilo ukupno četiri stotine i šest oružanih napada. Kreativnost individualaca mahom je bila uniformirana i usmjerena prema određenim manjinama u Americi, a mjesto događaja su uglavnom lokacije pogodone za javna okupljanja poput shopping centara i škola i religijskih okupljališta. Od navedenog ukupnog broja, 29  incidenata kvalificirana su kao masovna ubojstva. 

Toga u Hrvatskoj nema, rekla bi moja baba Luca koja se o domicilnim i svjetskim događanjima informira prelistavajući svakodnevno štampu koja uključuje 24 sata i upijajući bisere iz Politike i Demokracije te ponekad Bujice.

Slažem se. U Hrvatskoj toga nema. 

Šoping centre se ne isplati napadati jer je to jedini izvor zarade. Zapravo, te iste megalomanske zgrade igraju drugu vrstu zločina gdje vas kartičnim plaćanjem vežu u dužničko ropstvo. No, o tome nekom drugom prigodom. Što se tiče škola, posljednjih mjeseci je vrlo jasno. Nema smisla niti tamo otići, jer se u školama samo štrajkalo, a i razredi su vidno smanjeni  uslijed još jednog imigrantskog vala. Kada govorimo o religijskih okupljanja, Crkva u Hrvata je sigurna. Nitko se ne petlja u nju poradi eventualnog života na vječnim počivalištima. 

Znači, sigurni ste na javnim mjestima.

I dok u Americi mahom to obave u jednom ‘’cugu’’, mi (Hrvati) više volimo te neke individualne priče i antiheroje. Mala zemlja za velike psihopate poput Paravanje, ili Davida Komšića koji je s 88 uboda usmrtio trudnu bivšu djevojku. Vladimir Duvnjak je nožem ubio staricu i starca tijekom pljačke, dok je u malom pitoresknom mjestu Palovec u Međimurskoj županiji 16. veljače pronađen leš Jasmine Dominić koji je stajao u zamrzivaču 18 godina. Ne znam što me je više šokiralo, činjenica da je to učinila sestra, da se nitko nije aktivnije poduzeo u potrazi za Jasminom, ili pak činjenica da 18 godina nisu imali potrebu očistiti zamrzivač. Vrhunac zločina definitivno je prošlogodišnji tata psihopat koji je vlastitu djecu pobacao s balkona, a Jelenu Veljaču redefinirao od redateljice sapunica u nacionalnu heroinu i Ivanu Orleansku hrvatske verzije #MeToo pokreta. Yes za Veljaču, ali i dalje će te neki zvati Februarka jer si super uspješna i radiš stalno u Srbiji. Jele draga, big no. 

Samo da rezimiram, velika zemlja – veliki idioti, mala zemlja – mali idioti, ali žešći psihopati. I totalno se možemo složiti da se ne slažemo. 

Jedan od dražih razgovora ugodnih ovoga ljeta bio je na temu ‘’Amerikanci su baš debeli vs Nema ljepših ljudi od Hrvata’’.

Istina, apsolutno potvrđeno svim dostupnim statističkim podacima. Međutim, samo kratka opaska, Život na vagi vas zabavlja već tri sezone. Pitam se samo odakle su kandidati? Možda su uvezeni iz Amerike, jer ih tu ima i previše. 

Pederi – vječni problem današnjice

Postoje neke individue, vjerujem među njima i neki koji čitaju ovaj tekst, koji smatraju kako je biti gay bolest, ili u najgorem slučaju nešto što je kao trend nametnuto iz zapadnih zemalja. Takvima šaljem obilje božanskog blagoslova. Nažalost ili na radost, stvari koje su uvezene iz Amerike su Apple, Coca Cola, McDONALD’S i Kardashianke; sve ostalo, uključujući i pedere,  stvar je prirode i društva. U ovom slučaju priroda je učinila svoje, a društvo je marginaliziralo zahvaljujući uvriježenim normama i grupacijama koje se mahom okupljaju oko simbioze zvane Crkva u kojoj kardinali i ostali ustoličeni vrhovni pederi educiraju o tome koga Bog voli, a koga ne. 

Nažalost, za neke od vas, dragi moji, ovaj pederski virus zahvatio je i hrvatsko pravosuđe pa će sada pederi i lezbače moći udomljavati djecu u Hrvatskoj. Drugim riječima, hrvatska je nacija osuđena na propast. Potomstvo je izgubljeno jer je pederska kataklizma pogodila Hrvate. Oh, no, što ćemo sada? Izađimo na izbore i izaberite bolju opciju. Ipak je bolja opcija, po nekima, dozvoliti udomljavanje obitelji gdje djeca ne svojevoljno lete s balkona ili bivaju ostavljena u kontejneru za smeće. 

Puno toplih pozdrava s ove strane oceana naciji koja je sada osuđena na vječni pederluk, ali koja je prema plavuši s Harvarda vitalan igrač u političkom svijetu Trumpa i Putina. 

U svakom slučaju, dragi moji, kod vas/nas ili kod nas/vas je sve zapravo isto, samo je stvar percepcije. Jednako je tragično čitati o tome da je žena pronađena u zamrzivaču ili da su djeca pobijena u školi ili da je Horvatinčić jahtom usmrtio ljude dok ispijate kavu na Cvjetnom trgu i komentirate posljednje naslove. Sutra će to biti već stara vijest, a svatko od nas će nastaviti sa svojim životom do sljedećeg puta ili mog ponovnog dolaska kada će me upitati E, a  kako kod vas to tamo u Ameriki?

Sa štovanjem, 

vaša dijaspora koja će opet glasati za Kolindu. 

PS. Ne mislim da je Milanović bolji. Radije zaokruži Maju Šuput. 

Add Comment

Click here to post a comment