Priče/Stories

Lutke od Kukuruza

Ne poznajem korijen ovoga sjećanja. 

Poznajem tek osjećaj, sliku, miris slavonskoga ljeta koje mi ovih dana neizmjerno nedostaje. Daleko od idealne slike, ali pogledom kroz oči djeteta to je uvijek čisto i divno mjesto odrastanja u kojem ljeti čuješ dječje glasove, dok se u  nosnice se uvlači miris sušenog sijena koje čeka vrijedne ruke da ga skupe i pripreme za stoku. 

Nostalgija je prava mudrijašica i manipulatorica koja zna prepoznati trenutak i krenuti u propitkivanje svega što se podsvjesno krije u tvojoj duši. Sve one sitne boljke, minijaturne traume zaključane duboko u čovjeku Nostalgija (od milja Noni) izvlači na vidjelo i poput vještog slikara učini ih remek – djelima, slikama toliko privlačnim da u trenucima tuge poželiš ući u pejzaž vlastitih osjećaja i izgubiti se, pronaći na koncu put i vratiti se u poznato koje je nakon mnogo godina postalo jednom velikom nepoznanicom. 

To više nije moj kraj. 

To je samo odraz mene kroz emotivni kist koji oslikava životno platno jednog sjećanja i jednog trenutka. 

Naslikani pejzaž neprekidne ravnice zelenih polja kukuruza dozivao me u vruće slavonsko ljeto. Nisam mu se opirao. Povjetarac je nosio teški zrak izmješan stajskim miomirisima koji je odmarao na vrućoj raspukloj crnici.  Ljeto je u mom pejzažu osjećaja  bilo pakleno. Ipak ne paklenije od onog newyorkškog asfalta koji nakon kiše stvara tešku maglu i pritišće grudi te izmiješan gužvom i anksioznošću ne da disati. 

Slavonski zrak je drugačiji. Zagolica ti nos i otvori pore te pusti kapljice znoja koje se slijevaju niz nos te hrane plodno tlo. Dok sjećanjima hodam prašnjavom utabanom stazom između kukuruznih polja, gazim znoj i suze, priče mojih predaka, neispričane živote i stoljeća težačkog rada. Put se čini dug i kao da mu nema kraja. Kao život. Ali život ima kraj, samo što ne znamo detalje. A silno bismo ih voljeli  znati. 

Na na obzoru se vidi tek crna crta koja svakim novim korakom poprima tamno zelene teksture. Slavonska šuma je  granica neba i zemlje. Iza mene je sadašnjost, a ispred mene prošlost. Razmišljam gdje se skrila budućnost, ali jednostavno je nema smisla tražiti. Ne u ovom trenutku. Ne sada. Ona će doći kada bude vrijeme za to, onda kada ja budem spreman. Krivo. Ona će doći neovisno o tome jesmo li spremni ili ne. Kakva li će biti, na nama je i na našim mislima. Odlazak u pejzaš sjećanja dio je puta, i s vremena na vrijeme je potrebno otići poznatom stazom da bi se spoznalo ono još uvijek duboko i nepoznato u nama. 

Jednom sam hodao nepoznatom stazom. Jednom sam ostavio poznato i pobjegao od sebe, od svih i svega. 

Prašnjavi put između kukuruznih polja postajao je sve duži, a gradska vreva Velike Jabuke tiša. Osjećam zrake sunca na koži i čujem nečujno. Noni me je uhvatila za ruku i odvela od betonskih ulica Velike Jabuke koje sam nekoć priželjkivao. Nenajavljeno me vratila u polje iz kojega sam bježao. I sada sam ponovno tu. Pitam se koja je zadaća bila ovog naleta nostalgičnih sjećanja i osjećaja. Stojim i dalje sam. Gledam u sunce i mirišem zrak, zelenilo. Zatvaram oči i osjećam mir. Bosa stopala su crna, a klasje kukuruza pleše na taktove ljetnog vjetrića koji godi. Osjećam žeđ, ali hodam dalje i pitam se zašto sam ovdje. Odgovora nema na obzorju. Jedino što vidim i dalje jesu polja i šuma koja postaje zelenija. Nebo je čisto, bez iti jednog bijelog ornamenta koji bi prošarao blago plavetnilo vrućeg dana. Tek poneki ptičji ples uznemiri nebeski omotač. Poželim vidjeti polja njezinim očima.

“Hajde, kreni! Još samo malo”, šapnula je Noni glasom koji je zvučao kao pjesma protkana šuštanjem lišća na krošnjama hrasta. Koračala je  ispred mene neometana vrućim danom odjevena u bijelu lanenu košulju koja je otkrivala ramena. Oko vrata na crvenoj svilenoj vrpci visio je zlatni dukat na kojem je urezana povijest žene slavonskoga kraja, čija se vrijednost često mjerila upravo brojem tih novčića. Njezina je vrijednost kudikamo veća. Suknja joj je bila satkana od bijelog platna izvezena crvenim makovima, maslačcima, trputcima, ivanjskim cvijećem i djetelinama. Stapala se sa slikom koju je oslikavala. Niz leđa su joj padali crni pramenovi, lice joj je bilo skriveno velikim slamnatim šeširom koji je zakitila poljskim cvijećem. Bila je uvijek nekoliko koraka ispred mene  U rukama je nosila paletu i kistove te svakim novim korakom oslikavala put. S lijeva se odjednom našao duboki kanal obrastao visokom travom i bambusima koje smo znali paliti kako bi se u ljetnim večerima obranili od komaraca. 

Sunce je bilo visoko na obzoru. 

Postajao sam sve nervozniji.

“Želim ići doma!” odbrusih dok je znoj buktio iz svake pore na mom licu. 

“Još malo”, još je nježnije nadodala i s druge strane obraslog kanala oslikala polje žutih suncokreta hipnotiziranih sunčevim zrakama.

“Kamo me vodiš?” upitao sam znatiželjno. Nervoza se penjala na barometru emocija, što od neznanja konačnoga cilja, što od spoznaje da se svakim novim korakom pretvaram u vodu i miješam s prašinom. Stopala su mi blatnjava. 

“Vodim te doma. Zar ne prepoznaješ ovaj put?” nadodala je i dalje s osmijehom bez kapi znoja. Gledao sam je s prezirom kao mene moja Jelena orošenog čela dok u slojevima odjeće na 30 stupnjeva sjedim kraj nje suh kao barut. Moja mantra meni nije vruće više nije davala rezultate.

“Ne prepoznajem, ne znam gdje sam. Vrati me natrag”, okrećem se ljutito i vraćam se istim putem.

“Gdje je natrag?”  nježnim tonom me pomilovala po leđima.

“Ne znam!” 

Suze.

“Kamo želiš? Samo reci!” ponovno je zamahnula kistom i nadodala nekoliko oblaka te skrila sunce.  “Dom je tamo gdje je srce. A gdje je tvoje srce sada?” bocnula me pitanjem kojim me i danas mati zna iznervirati u naletu želje da me vidi. 

“Ne znam! Negdje u Između!” odbrusih. 

“Još uvijek? sarkastično se nasmijala i dalje skrivajući lice ispod velikog slamnatog šešira. 

“Da, još uvijek”, poraženo sam zaključio. 

“Vrati se. Ne bi ti bilo prvi put”,  zlokobno je dobacila te jednim pokretom dodala crvene makove uz put.

“Ne mogu”,  glas me izdavao.

“Zašto? Zato što se bojiš poraza?”

“Ne?”

“A čega se onda bojiš? Sebe?”  nije mijenjala ton. 

“Pogledaj se”,  zapovijedila je.

“Znam”,  pognuo sam glavu.

“Ne, okreni se i pogledaj se. Pogledaj u polje kukuruza”,  kistom je kazivala put dok je boja maka kapala na crnu prašinu. 

Okrenuo sam se. 

 U daljini vidjeh dječaka. Gleda u sunce i vrti se u krug raširenih ruku. Smiješka se i pjeva. 

Osluškujem ga.

S neba padaju dvije zvjezdice! Jedna za mene, druga za tebe –  pjeva s toliko sreće i iskrenosti, ali u isto vrijeme pogledava oko sebe s nekom prigušenom strepnjom. 

Primiče se zelenim klasovima. Propinje se na prste i pažljivo zagleda u svaki klip kao da provjerava je li dovoljno zreo. Pratim ga pogledom dok on u svoj svojoj nevinosti i dalje pomno istražuje svaku stabljiku zelenog polja kukuruza. Pjesma ne jenjava.  Tu i tamo iz trenutka ga trgnu glasovi ostale djece koja su se rasula po polju u igri koja nalikuje lovici. Poljem se ore piskutavi glasovi i smijeh. Kroz kukuruzne redove vidim obrise prašnjavih i prljavih dječaka koji na licu nose zemlju, znoj i ljeto. Ali ne i on. Uredan, čist s dozom opreza i dalje gazi polje i traga za nečim. Ubrzo se zaustavio te hitro otrgnuo klip kukuruza zavijenog u zeleni list s kojega je visjela svilena kosa. Pomno je rastvorio kukuruz i načinio opravu, a kukuruznu svilu vješto pleo u pletenicu. Osmijeh mu je obasjao lice. 

Obuze me osjećaj straha. Bio je dobro poznat. Poželjeh se skriti poput dječaka u polje kukuruza. Poželio sam ga zaštiti, zagrliti. Potrčao sam preko raspukle zemlje do njega, sjeo na crnicu tik do njega. 

Pogledao me je u strahu kao da je učinio nešto loše. Klip kukuruza je nalikovao na lutku. 

“Nemoj nikome reći”,  rekao je prigušenim glasom dok je stidljivo skrivao pogled od mene. Htio sam ga primiti za ruku i zagrliti ga i reći mu kako je to samo naša tajna. Nisam rekao ništa. Šutio sam dok su mi suze mutile pogled. Umjesto zagrljaja uručio mi je klip kukuruza. Više nije bio klip. Nalikovao je na lutku.

Osmjehnuo se i otrao suze s mog prašnjavog lica. 

Pogledi su nam se susreli. 

Primio sam ga za ruku, utisno poljubac u čelo i rekao mu da je njegova tajna sigurna. Ništa loše nije u lutki od kukuruza. 

Oboje smo znali da je. 

Add Comment

Click here to post a comment